STRADANJE CIVILA ZADARSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU (1)

“Mama nemoj plakati, namin neće ništa biti, jer je s namin don Tome”
-Pored mene je ležala Senka Bilaver i njezin Filip koji je tada imao 3,5najviše 4 godine. Senka ga je privinula uz grudi i plačnim glasom seopraštala od sina ljubeći ga u glavicu. Već je počela lagano padati ikiša. Malo sam okrenuo glavu prema njima i sa suzama u očima promatraosam majku koja se oprašta sa svojim sinom. A mali Filip pogleda mene izagrali majkuoko vrata i dječjim tihim glasićemtješi svoju mamu ovimriječima “ Mama nemoj plakati, namin neće ništa biti, jer je s namin donTome”- don Tomislav Sikirić
Rat koji je bjesnio na prostorimanaše države ostavio je trajne ožiljke na srcima mnogih Hrvata, ali20godina poslije RH još uvijek nema cjelovit popis stradalih civila.Razlog tome nemaru nije poznat. Zadarska županija trenutno barata sbrojem od oko 400 poginulih civilnih žrtva. Međutim ta brojka nije točnodefinirana. Civilna žrtva je puno veća od vojne. Vojnik kreće u borbusvjesan kako može poginuti, dok se civil samo našao na krivom mjestu ukrivo vrijeme. Čak 21 dijete poginulo je u Zadarskoj županiji u vrijemeDomovinskog rata. Najmlađoj žrtvi bilo je 40 dana. Stoga od ovoga brojaNarodni list kreće se feljton u kojemu će svoja svjedočanstva govoritioni, koji su u ratnom vihoru izgubili članove svoje obitelji. Kako jeŠkabrnja jedan od simbola stradanja civila u Domovinskom ratuzapočinjemo sa svjedočanstvima onih koji su 1991. godine doživjelimasovno stradanje civila. Škabrnja broji 57 civilnih žrtava, a nakonrata poginulo je još 6 osoba od mina.
Svjedočanstvo don Tomislava Sikirića
Kadje počeo rat bio sam župni vikar na Puntamici. Dekretom nadbiskupaOblaka preuzeo sam 20. kolovoza 1991. župe Škabrnju i Nadin. U Nadinusam samo dvije nedjelje slavio misu u župnoj crkvi, a do pada sela sveostale nedjelje u jednoj kući u podrumu, jer su četnici svako malopucali po crkvi i groblju. U Škabrnji kao na Veliki petak, prestali smozvoniti kako ne bi odali četnicima iz Biljana Gornjih kad smo u crkvi,pa da nas ne gađaju, a vrijeme mise smo uvijek mijenjali. Svake noćidopirala je do nas tutnjava tenkova i topova, a ujutro vijest o padupokojeg sela. Oko Škabrnje padala su sela redom jedno za drugim;Kruševo, Polača, Suhovare, Novigrad, Pridraga i mnoga druga. Imao samosjećaj da sam na pustom otoku, kojega svakog časa mogu neprijateljiuništiti i spržiti.
Uza svu tu muku bježao nisam, ostao samsa svojim župljanima, mislio sam neka bude i meni sve što bude i njima.Užasno je bilo gledati s Ražovljeve glavice kako se nad Zadrom i okolnimmjestima izdiže crni dim. U nama je iz dana u dan sve više rastao strahi nedoumica što će biti s nama. U sumrak ulice se bi opustjele, povuklibi smo se u kuće, prislonili uha na baterijska radija, jer struje čestonije bilo, i slušali nebi li što dobro čuli. Ali od dobrih vijestiništa. Sjećam se 5. listopada 1991. bio je to najteži napad na Zadar ina Dubrovnik. Iz kriznog stožera za tadašnju općinu Zadar dobili smozapovijed, treba iseliti žene i djecu i starce iz sela, jer se očekivaonapad širih razmjera na zadarsko zaleđe. Tog dana oko 11 sati kratko suutihnuli topovi neprijateljske vojske, mi smo iselili žene, djecu, starei nemoćne, a ostali su samo branitelji u selu.
Oko 14 satinastavili su se napadi na Zadar, a i Škabrnja te večeri bila jenapadnuta iz zraka kazetnim bombama. Kako sam se tad osjećao jadno, štobi sve dao da mogu pomoći i sve ovo razaranje zaustaviti. Ljude smosmjestili u TN Zaton, a ja sam se skrasio kod župnikau Privlaci. Nablagdan Sv. Šime 8. listopada 1991. dogovoreno je primirje s jugovojskom i napadi na Zadar su prestali barem neko vrijeme. Vojska seiselila iz Zadra, ali ne daleko na Crno, taman da imaju bolji pregled nagrad. I mi smo se vratili u Škabrnju i Nadin. Manje više sva suhrvatska sela oko Škabrnje okupirana i spaljena, a ljudi prognani. To minimalo nije bilo drago. Imao sam crne slutnje pitao sam se zašto nediraju Škabrnju? Dobio sam odgovor 18. studenog 1991., ostavili su je zaposlasticu. Bio je to najteži dan u mom životu. Bio je ponedjeljak,rano jutro u 7 i 30 sati general Mladić je izdao zapovijed da otpočnenapad na Škabrnju, sa svih strana i svih raspoloživih vojnih oruđa ioružja, te iz zraka.
Bio je to pravi pakao. Htio sam vikati,zapomagati, pisati, moliti nekog da nam pomogne. Ali sve što sam tadamogao s 25 godina života i nepunom godinom dana svećenstva učiniti, biloje uvući se s još 40-oro ljudi što staraca što djece u mali podrum sadapokojne Jele Brkić. Bilo je kao što rekoh među nama djece od kojih jenajmlađa bila Božena Bilaver imala je tek godinu i pol, a majka joj jebila trudna, nosila je ispod srca malog Franka. Kanonada nije prestajalacijeli dan. Iz malog podruma slušali smo kako nakon svakog praskaeksplozije nestaju naše kuće lomeći se pod silinom topovskih udara.Slušali smo i čuli zapomaganja ljudi, a nismo im mogli pomoći. Negdjeoko 11 sati jugo vojska ulazi u zaseok Ambar na početku sela. Čuli smokako neki oficir poziva preko megafona ljude na predaju uz garanciju daim se neće ništa dogoditi, jer ako se ne predaju “ kada dođu ovi iza nasne garantiramo vam ništa”.
I doista jedna skupina civila sepredala jugo vojski, ovi su ih odveli u logor u Benkovac i negdjepredvečer kod Pristega pustili ih na slobodu. Niti sat vremena nakontoga u selo ulaze četnici s vojvodom Mirkom Škobrnjom na čelu (bio jeparoh u Smilčiću). Sve živo što su zetekli i staro i mlado poklaše bezmilosti, njih 84-ero na broju, cijelu obitelj Šegarić, Miljanić i druge.A mi smo u malom podrumu niti 100 metara zračne linije udaljeni, sve toklanje čuli, slušali smo zapomaganje, plač, vikanje i vrištanje ljudikojima nismo mogli pomoći. Užasan je to osjećaj biti blizu umirućem, ane moći mu pomoći. Čekali smo bespomoćno kad će doći red na nas.Stiskali smo djecu iza svojih leđa, nadajući se da ako pobiju nas nećedjecu, neće ih barem viditi. Bože, koliku smo volju za životom imali kadsmo mislili da ćemo barem djecu spasiti.
Pribrao sam se natrenutak i pozvao sve u podrumu da se pokajemo za naše grijehe ipomolimoza oproštenje grijeha naše netom zaklane braće. Negdje oko 15 i30 dogodilo se nešto što ja zovem čudom koje ni danas ne moguprotumačiti. Naime, grupa od 5 četnika ulazi u našu kuću na kat. Kuća jebila visoka prizemnica. Ušli su sa stražnje strane preko ograde nagusternu i kroz balkonska vrata unutra. Počeli su razbijati pokućstvopucajući po njemu. Mi smo čuli lomjavu stakla i namještaja, smirivalismo djecu da nas ne bi plačem odala, a opet bili smo svjesni da jetrenutak naše smrti blizu. A onda se događa Božji zahvat u našu korist.Ti isti četnici, njih pet izlaze iz kuće, mi ih čujemo, i umjesto dakrenu lijevo na stepenice koje vode do vrata od podruma oni preko ogradenapuštaju kuću i kreću desno gdje su izašli na glavni put koji vodi uzJelinu kuću.
A u kršu bilo je skriveno nekoliko naših braniteljakoji su motrili na našu kuću i bili su spremni ako do čega dođebranitije, jer su unutra bili njihova djeca i supruge. Jedan od branitelja AnteBilaver kad ih je opazio od jednog je mislio da mu je stric Luka pa gaje zazvao imenom. Četnik se okrenuo i počeo pucati. Tada su i braniteljiopalili po njima jednog su ranili u nogu, počeli su bježati. Bježali supreko našeg dvorišta do centra sela. Kako smo držali vrata od podrumanapola otvorena, jer nam je to bio jedini dotok zraka vidjeli smo tečetnike kako bježe. Kad smo sve to proživjeli rekao sam “Ljudi sada smosigurni, pod zaštitom Božjom smo”. Poslije toga sam razmišljao i molio,Bože daj nam načina, kako ćemo se izvući iz ovoga pakla. Sutra dan 19.11. četnici su krenuli u Nadin gdje se odvio još jedan đavolji krvaviples. Što se dan bližio više kraju to se nebo ispunjalo više oblacima. Usumrak naoblačilo se tako da nismo vidjeli prst pred nosom. Odlučilismo napustiti Škabrnju s onim što smo imali na sebi i sa sobom. Mrak jebio tako gust da smo se kretali po instiktu.
Kad smo došli dopruge Zadar - Knin koja je prolazila kroz Škabrnju, četnici su nas iličuli ili je netko upalio bateriju, ne sjećam se više i otvorili po namavatru iz tenkovskih mitraljeza sa zapaljivim mecima. Bacili smo se upružni kanal. Pokrio sam glavu rukama i čekao kad će početi padatitenkovske granate po pruzi. Pored mene je ležala Senka Bilaver i njezinFilip koji je tada imao 3,5 najviše 4 godine. Senka ga je privinula uzgrudi i plačnim glasom se opraštala od sina ljubeći ga u glavicu. Već jepočela lagano padati i kiša. Malo sam okrenuo glavu prema njima i sasuzama u očima promatrao sam majku koja se opraša sa svojim sinom. Amali Filip pogleda mene i zagrli majku oko vrata i dječjim tihimglasićem tješi svoju mamu ovim riječima“Mama nemoj plakati, namin nećeništa biti, jer je s namin don Tome”. Te riječi su mi se usjekle duboko umozak i pamtit ću ih dok sam živ, jer nisu bile upućene mami Senki negopo malom Filipu od samog Boga meni.U meni se probudila takva snaga,shvatio sam da sam svećenik u kojem leži sva nada ovih ljudi u pružnomkanalu.
Zastao sam i pribrao se, ne znam koliko je ta šutnjatrajala, ali kad sam shvatio da mitraljezi više ne pucaju, ustao sam većnapola mokar i poluglasno rekao “Idemo ljudi”, te jurnuo u obližnjivinograd što su učinili i svi ostali. Reče mi kasnije Ljubica Bilaver,majka našeg don Emila “ Don Tome da se vi niste onda digli iz onogkanala svi bi mi ostali u njemu, kad sam vidila kako ste jurnuli uvinograd, i čula vaš glas, uvatila san svog Nikolu i rekla mu kad moredon Tome, moremo i mi”. Bogu velimo hvala što nas je doista štitio ivodio. Izvukli smo se živi, iako su pored Jošanima (selo kraj Galovca) inaši zapucali po nama, mislili su kad su nas čuli da nadiru četnici izpravca Škabrnje.
Bolna ispovijest Nade Horvat, udovice Vladimira Horvata (rođen u Bjelovaru) iz Škabrnje.
Točnou 7.15, na 18. studenog je pala prva granata na Škabrnju. Baš samsuprugu Vladimiru kuhala čaj jer se cilu noć nije dobro osjećao.Primaknula sam se prozoru i vidjela granatu kako pada na školu. U tovrijeme je moja kćer imala 10, a sin 11 godina. Napola obučeni otrčalismo do susjedovog podruma. Tu nas je Vladimir ostavio. Sjećam se da jekćeri pružio svoju košulju i rekao: “Uzmi, bit će ti toplije.” Još je idan danas čuva. Zadnje što sam čula od njega su bile riči: “Sad moramići gore”. Bile su to zadnje riči i zadnji pogled. Više ga nismovidjeli.
U tom smo se podrumu skrivali do četiri sata. Sjećamse, bila je tu moja susjeda i njena majka koja je bila nepokretna.Valjda je baba osjećala nešto, uvik nam je govorila: “Ajte vi ća,ostavite mene.” Nismo je mogli tu samu ostaviti. Bio je tu i susjedinsin Ante od 16 godina, koji je u jednom trenutku provirio kroz prozor irekao: “Evo naši!” Ali kad je malo bolje pogledao, viknuo je: “Ovo sučetnici, ima ih ko mravi, bižin ja ća!” U tom se trenutku otrgao majciiz ruke i pobjegao. Uzela sam djecu za ruke i viknula susjedi da bježimoiz tog podruma. Njena nepokretna majka je ostala.
Samonekoliko minuta nakon što smo se okrenule vidjele smo kuću u plamenu.Njena majka je izgorjela u njoj. Otrčale smo do podruma Snježane Perica.Bježali smo između metaka i granata. U podrumu nas je dočekala beba od40 dana i najstarija baka od 90 godina. Tu sam našla i svoju mamu. Jošmi kroz glavu prolaze sinove riči: “Amo ća, mama! Ubit će mog tatu”.Stiskala sam ih za ručice, znajući da nemamo di bižati. Kratko smo se tuzadržali. Odjednom se začulo: “Izlazite van, majku vam ustašku! Ođe ihima”. S rukama iznad glave, izlazili smo jedno po jedno. Samo su majkesvoju djecu držale za ruke. Tu su nas postrojili uza jedan zid. Međunama su bila i tri muškarca, Željko Ćurković, Ljuban i Joso Perica. Doksu među nama izlazili iz podruma tukli su ih kundacima. Jedan od njih jeviknuo Željku: “Ti, ti nam trebaš, majku ti ustašku!” Uvik ću se sićatitog četnika što je uzeo pušku i s njom mu izbio vilicu. Samo se srušio.
U Ljubana i Josu su cili rafal ispalili. Sledila nam se krv užilama. Bez riči, samo jecajući krenuli smo dalje i ostavili ih tu daleže. Odveli su nas prema crkvi. Stavili su mene i djecu ispred tenka,dok je jedan na razglas viknuo: “Ako se još jedan čuje pucanj, sve ću ihpobiti!” Tako su nas postavili i tako samo išli prema Ambaru. Ispredsvake kuće smo vidjeli mrtve di leže. Svaka kuća je bila u plamenu. Samosam jednog od njih kroz suze pitala: “Hoće li ovako cilo selo goriti?”On mi je samo na to rekao: “Ne brinite se, gospođo sve će biti u redu”,ali kad je drugi to čuo, viknuo je: “Još samo jednu rič i ubit ću itebe! Na čijoj si ti strani!?”
Došli smo do Ambara, tu smo vidjelipuno mrtvih. Čak je jedan rekao: “Ođe ima puno mrtvih, ne morate dagledate ako ne možete.” Nismo mogli ne pogledati jer svako svog traži.Vidjela sam nekoliko metra od sebe muža i ženu kako im četnik drži nožpo vratom. Tu su mi i tetu ubili koja je cilo vrime stajala iza mene.Ona mi je spasila život jer me gurnula pred metkom koju je nju pogodio uvrat. Prije toga im je samo rekla: “Nismo mi ništa, srićo krivi. Imamdobrog vina, načet ćemo pršut. Ajmo kod mene u kuću.” Kasnije su prekonje mrtve prelazili kamioni. Vidjela sam tu i mrtva tijela rođakaMiljanić Ćave i Šambre. Bili su skinuti u potkošulje. Cilo vrime sammislila na supruga, tješeći se da će preživjeti. Bio je brz i mlad,mislila sam da će im pobjeći. Bilo mi je teško gledati sina kako plačeza tatom cilim putem. Brzo su nas potrpali u vojne aute i povezli uBenkovac. Na pola puta, u Biljanima auto se zaustavilo.
Čulose kako četnici viču: “Đe su vam muževi? Đe vam je Franjo Tuđman?” jedančetnik je podignuo ceradu na autu u koje smo bili i pitao: “Je li tuStana Ražov?” Žena se javila: “Jesam”. On je upitao: “Majo, oćeš izaći?”Odgovorila mu je: “Neću! Ja iđem sa svojin narodom.” Poslije smosaznali da joj je to bio sin iz prvog braka, a tadašnjeg muža jeostavila mrtvog ispred kuće. U Benkovcu su nas razdvojili od muškaraca,njih su odvezli u Knin i tamo ih mučili. Mi smo ostali u dječjem vrtiću.Žene koje su nas tamo dočekale su bile jako bezobrazne.
Galamilesu kako bi nas pobile, a ne nam dale čaja. Odmah me je ispitao visok,jak muškarac koji je radio u policiji. U jednom trenutku mi je rekao:“Meni je vas žao. Šta vas nisu vaši smjestili na sigurno. Mi smo javilida će se ovo danas desiti”. Danas sam sigurna da se tada znalo što će sedogoditi, ali je prešućeno. Naši mrtvi danas leže zaboravljeni.
Drugogdana su nas odveli na razmjenu. Kraj autobusa nas je dočekalo punonaoružanih četnika. Vozač autobusa je bio šepavi Špiro koji nam je svimabio dobro poznat. Bez imalo osjećaja se proderao: “Ja bi vas sve pobio,a ne vozio na razmjenu, majku vam ustašku!!”
U glavi mi secilo vrime vrtila slika supruga i taj san koji me tog kobnog jutraprobudio. Sanjala sam štakora koji mi je trčao kroz kuću i noge mogsupruga.
Izašli smo u Dobroj vodi. Hodali smo kroz miniranu šumuneko vrime dok nismo došli do naših položaja. U hodu su babe kroz plačdjeci koja su išla s nama vadili iz fuštana po tvrdo kuhano jaje,komadiće kruha, bajama. Bilo mi je bolno kad sam vidila četnika koju jeJelicu Perica udario puškom po ruci jer joj nije dao da ponese pelene zabebu.
Kad smo došli na položaje tu su nas dočekali našibranitelji koji su nam dali kruha i vode. Nakon toga smo ušli u autobuskoji nas je odvezao do Crvene luke u Biogradu. Pošto tamo nije bilomista, nastavili smo dalje prema Zadru i od tu trajektom za Kukljicu. Tusmo dobili po jednu deku i apartman. Osam dana sam tu bila, a da nisamznala što mi je sa suprugom. Osmog dana su došle crne vreće...
Molilasam čovjeka na recepciji da zove patologiju. Šesto ime na listi jebilo: Vladimir Horvat! Srušila sam se u plaču. Moj Zvonimir mi je krozplač šapnuo: “Nije mama, nije mama, nemoj plakati.” A onda mi seistrgnuo iz zagrljaja i pobjegao prema moru, vičući: “Idem se ubiti!Ubili su mi najboljeg tatu na svitu.” Netko ga je srećom zaustavio. Mojaje mama isto ostala udovica kada joj je bilo 25 godina. Plakala je uzmene i govorila mi: “Ćeri znam kako ti je, znam što te čeka. Samo čuvajdicu.”
Nakon toga sam posudila dvista maraka i otišla s dicomza Zagreb. Ne mogu opisati taj osjećaj napuštenosti iako su nas svipitali kako smo. Nismo mogli govoriti. Na usnama im se moglo čitati kakogovore: “Jadni.” Poslije smo se uputili u Njemačku kod vjenčanog kuma.Ali smo se ipak vratili u prazan stan u Zadru. Zvonimiru je bilonajteže, nije htio govoriti ni jesti.
Danas sam mir pronašla uz svoju djecu, Zvonimira i Željku i unučice Loru i Nikolinu, ali bez voljenog Vladimira.

FELJTON - STRADANJE CIVILA ZADARSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU (2)

“Ne želim im darovati niti svoju mržnju”
- Imao je 14 godina. Odvezli su ga u Biljane. Tamo je bilo jako puno civila. Okupilo se cijelo selo, kao da se događa neka predstava. Pitali su ga dali je žedan. On je rekao da jest. Tada su ga natjerali da pije iz pseće posude. Nitko se iz te gomile nije usudio biti čovjek. Da je makar netko od tih ljudi rekao “Nemojte ljudi, pa to je samo dijete”- Danka Dražina
U drugom dijelu feljtona donosimo svjedočenje Škabrnjanke Danke Dražine, te Nadinjanke Jurke Glavić.
Priča Danke Dražine
Jako puno trenutaka mi se urezalo u sjećanje iz ratnih godina. O nekim još dugo neću javno progovoriti, a možda ni nikada, ali sjećam se rušenja naše crkve. Gledali smo iz jednog potkrovlja u Prkosu kako se ruši naša crkva. To je nešto strašno teško bilo. Mislim da bez obzira na to jeste li vi vjernici ili ne sakralni objekti, svakom čovjeku bi trebali biti izraz poštovanja prema nekom drugom narodu, a nikako meta divljaštva. To je bilo 28. siječnja 1992. godine.Teško mi je bilo i kada smo u našim pohodima u Škabrnju jedan dan na putu pored župne kuće vidjeli drveni, zavjetni kip Majke Božje gdje joj odsječena glava, a sjekira s nekavim rezovima po sebi je bila zabita u vrat. Mi smo taj kip donijeli u Prkos i predali župniku don Sikiriću. Ali kad sam vidjela taj kip, shvatila sam s kakvim neljudima imamo posla.
Na groblju gdje je spomen obilježje masovne grobnice iskopano je 29 tijela. Nisam bila prisutna kada su se tijela iskopavala, ali sam bila prisutna puno prije, tijekom rata. Jednom smo ulazili u Škabrnju i prvi put smo tad vidjeli to groblje. To su bili križevi napravljeni rukom, pored osnovne škole. Na nekima su pisala imena, a na nekima je pisalo samo N. N. Bili smo jako tužni. Sjećam se da je padao snijeg, početkom 1992. godine. Nakon nekoliko dana smo se vratili i donijeli žute narcise.
Žrtve su pokopali vojnici Jugoslavenske narodne armije i napravili drvene križeve. To znamo zato jer su nam pričali civili koji su preživjeli zarobljavanje 18. studenog. Govorili su da je među tim vojnicima bilo i hrvatskih vojnika i Hrvata, Makedonaca, Crnogoraca i da su oni koliko toliko ljudski postupali prema njima. Ne bi rekla da su ih zaštitili u potpunosti, jer ne želim reći niti jednu dobru riječ za Jugoslavensku narodnu armiju koja je bila zločinačka, ali bi htjela reći da je u takvoj vojsci bilo pojedinaca iz kojih je progovorilo nešto ljudsko.

Spomenik u Nadinu
Sjećam se i Tomislava Šegarića unuka bake Eve, kojoj su ubijena tri sina. On je bio zarobljen, imao je 14 godina. Odvezli su ga u Biljane. Tamo je bilo jako puno civila. Okupilo se cijelo selo, kao da se događa neka predstava. Pitali su ga dali je žedan.
On je rekao da jest. Tada su ga natjerali da pije iz pseće posude. Nitko se iz te gomile nije usudio biti čovjek. Da je makar netko od tihljudi rekao “Nemojte ljudi, pa to je samo dijete”, ja bi mu prva otišla i stisnula ruku, ali nitko, nitko iz te gomile se nije usudio biti čovjek.
Zato danas kad netko pita jesam li oprostila nisam. Nisam i teško da hoću. Ne zato jer ih mrzim, naprosto ne želim im darovati niti svoju mržnju. Potpuno sam indiferentna prema tim ljudima. A dobro se sjećam i njihovih zarobljenika mi smo ih imali u Škabrnji. Ja sam im nosila sendviče, ponašali smo se civilizirano.
Pokolj civila
Nama je zvuk tenkova postao normalan, navikli smo se živjeti na prvoj crti. Stoga ne čudi da su se civili koji su bili evakuirani 18. studenog vratili u selo. Ja shvaćam taj moj narod. Ravni kotari su oduvijek bili bogati. To su vrijedni ljudi, kuća je bila puna svega. Polja su se obrala, vino napravilo, i normalno da im nije bilo normalno otići u tamo neki hotel i živjeti od socijalne pomoći. Vratili su se u selo. Taj dan je selo bilo puno civila. Napad je bio strašan. Netko spominje vojne urote, špijune, a ja bih rekla da smo bili naprosto nespremni. Ne samo na svo to oružje i tenkove nego i na mržnju koja je taj dan došla u Škabrnju.

Jurka Glavić
Dogodio se strašan pokolj. Nakon toga, kad smo malo “zbrojili redove” , vratili smo se na prvu crtu u Prkos. U to vrijeme je u selu ostalo nekoliko starijih mještana, civila. Mislim da ih je bilo oko 15. Mi, hrvatski branitelji često smo noću odlazili k njima. Oni su svi bili dovedeni u jednu kuću u samom centru sela. Dobivali smo podatke od njih, jer su se ti ljudi poznavali,tako da smo otprilike znali tko su oni bili. Ljudi su ih imenovali.Te su žrtve u trećem mjesecu 1992. ubijene. Sve su ih pobili izuzev dvije stare bake, koje su se uspjele spasiti. Otišle su kući donijeti jastuke da bi mogle prespavati u toj kući. Dok su se vratile, oni su preostale civile pobili. Bake su tad pobjegle preko polja tako da su potjerale ovce ispred sebe, jer ih je bilo strah mina. I onda ja postavljam pitanje odgovornosti Ernesta Rađena, koji je bio zapovjednik vojne policije. Zašto je pravomoćno oslobođen, a za ove žrtve ga nitko nije ni pitao.

Spomenik ubijenim civilima u Škabrnji
“Mrtvo selo”
Bilo je puno teških trenutaka. Tad nismo imali vremena misliti o tome. Sjećam se da nekoliko godina nisam zaplakala. Teško je bilo kad smo pokapali mrtve. Tad sam se već nagledala krvi i stradavanja, a kad sam došla prvi put u Škabrnju najteže mi je padala tišina. Možda će netko reći da je to nebitno. Meni je bitno, zato jer Škabrnju ne pamtim takvu. Čak ni noću. Uvijek bi se čuo neki zvuk. Ili binegdje pjevac zapjevao, ili lavež pasa, ali Škabrnja je stvarno bila mrtva. Sablasna tišina koja uši para. U našoj školi je na ćirilici pisalo “Dobro došli u mrtvo selo” i ono je zaista u jednom trenutku bilo mrtvo selo. Mnogi nam kažu da smo generacija kojoj je uništena mladost. Nama mladost i je uništena s jedne strane. Rat nas je zasigurno promijenio, ali mogu se pohvaliti da imam prijatelja koji bi za mene dao život i to doslovno.
Sjećanje Jurke Glavić

Svjedočenje Milice Šestan u NL-u 19. studenog 2010.
Preživjela je masakr u Nadinu, a danas nema baš nikakva prava. Sudbina je to 69-godišnje Milice Šestan koju je 19. studenog 1991. godine od smrti u podrumu kuće spasila čista slučajnost. U pokolju kojem je prethodio napad srpske vojske na Škabrnju stradalo je 19 ljudi. Po prvi put javno, samo za Narodni list nakon 19 godina s mukom se prisjetila napada srpske vojske, te stradanja obitelji i susjeda. Pripovjeda brzo, nasumično, leteći s jedne rečenice na drugu, kao da ih pokušava otjerati od sebe.
- Granatiranje je trajalo danima, a nas sedmero se sakrilo u podrumu jedne kuće. Ja sam slučajno stala iza ormara. Upali su četnici i automatskim puškama sve postreljali. Bila sam u pozadini, nisu me vidjeli, a ostali su kao pokošeni pali na mene. Provela sam ispod mrtvih tijela 3-4 sata, bez pomicanja. I to me spasilo. Tek predvečer sam ustala, istrčala kroz prozor i pješačila. Računaš, kad se smrklo, možda nikog nema, pa udariš pravac i ideš... - prisjeća se ova Nadinjanka.
U izbjeglištvu je provela nekoliko godina, u Zagrebu, Rijeci, Zadru. Danas nema pravo na nikakvu naknadu ni pomoć od države.
- Da sam bila zarobljena u Kninu ili teško ranjena, dobila bih neku odštetu. Ja sam preživjela sve, nisam ranjena, pobjegla sam i ispada da nemam nikakvih prava, a u Haag sam išla kao svjedok – govori Šestan.
U ratu je izgubila svekra i oca. No, ni za njih nije dobila odštetu jer, kaže Milica, oni svoj dom nisu napustili i nisu imali prognanički status. Zato im ni kuća nije obnovljena. Sa suprugom je sve morala obnoviti sama.
K.K.
Svi smo nekako pouticali samo se moj Ive se vratija zbog sina nam Marka. Umalo da nisu obojica poginla. Priča mi je sin da je uša u jednu kuću poviše nas, al su mu vikali: “Biž Marko, uvatit će te!” Uspija je nekako pobić priko zida u šumu. Tu se sakrija u jednu jamu dok je njihova vojska prolazila kraj njega. On danas tumači da je proša tamo di smo se mi tada skrili, al da nas nije vidija.
Moj Ive je uvik divanija da iđemo uzbro, a ja nisam dala nego nizbrdo kad četnici prođu. Svejedno mi nije da mira dok nismo pošli gori. To je pucalo, to je palilo ništa se nije vidilo. Taman smo pošli kad je on jednon sta da će se na rast naslonit, u tom trenu pade granata i njega pogodiše geleri u ruku i prsa. Nije jadan ni živ na zemlju jer ga je geler u srce pogodija. Di je pa tu je i osta sve dok se nismo vratli iz izbjeglišta. Cili rat su njegove kosti ostale tu ležati.
Kad je njega jadnog pogodlo ostala sam sama s njin, malo kasnije sam otrčala kroz šumu i tu sam susrila još nekoliko naših. Uspili smo nekako pobići kroz krš, pa niz polje trčeći i padajući do Galovca. Tamo smo susrili bašli čovika koji nas je auton pribacija u Goricu. Tu mi je bila i ćer. Čin me vidla rekla mi je: “Majko moja, jedva sam i ja ostala živa.
Svi su poginuli
Oni što su bili s menon su svi poginli.” Po njoj su jednoj mrtvi padali. Sve oko nje su postreljali. Kad se uputla kroz polje, sin mi je taman izvlačja one što što su bili s njin. Kako je već bilo prid mrak on nije vidja ko iđe prema njemu. Srića da je viknija: “Koj to?” Inače bi je ubija. Bija joj je reka kuda će bižati, al ona nije tila ići sama, bojala se pa je on izvuka do Gorice. Tu je naiša na onog brata od nevista što je mene ostavja. Ovaj mu je odma reka: “Ne ajde nikud. Ćaću su ti ubli, a mater ti je sama ostala. Ne znan što je s njon.” Tu je jadan slomljen i osta.
Sićan se da su svi susjedi govorli da on nije poginja nego je crka od stra, al kad je došla komisija rekli su da ga je geler točno u srce pogodija. Ne mogu da ne plačen kad se svega sitin. Što su nam radli, što su mi mog Ivu ubli.

STRADANJA CIVILA ZADARSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU (3) - MEDVIĐA

“U noći bi ubili svakog na koga god bi naišli”
- Dok su me tukli čula san kako govore da su iz Žegara, al bome nisu bili nego iz našeg sela. Sve san ja njih poznavala. Tolko su me ispribijali da su mislili da san mrtva, pa su me ostavli tu da ležin. Ja san jadna pala u nesvist, prije nego mi se zacrnilo prid očima sićan se da me jedan udrija čizmon u glavu - Stoja Erstić
U zaseoku Erstići u veljači 1993. u četničkom napadu ubijeno je 10 mještana Medviđe, dok ih jeu 1992. godiniubijeno šest. Ivan Mršić, ubijen je u Medviđi 3. veljače 1993. godine.
Svjedočanstvo Marte Mršić
Otkad su mi ovi Srbi muža ode ubili nikako nisam dobro. Ub’li su ga, a kašnje su svi govor’li da nakvoga nije bilo ko što je moj muž bija. Bija je i sa Srbinon i s Hrvaton dobar, Pupavci majku im j...oni su to sve krivi. Imamomi neku zemlju doli, i oni misle da će sve za nje ostat. Moj je muž bija u Njemačkoj, radija i kupova i ovukuću napravija i sve živo. I oni misle da će sve za nje u Srbiji ostat.
Da nije bilo Mirka Mršića i ovi Žegarana, koji su bili dobri sa mojin mužon i nas bi ub’li. Rekli su da bižimo ća odavde, da će nas sve pob’ti.Gunija je koze i dočekali su ga tu prid kućon Pupavci i ovi otuda s auton i... Ubili ga puškon. Pucali su tri - četri puta. Bilo je među njima vojnika i ovi sa sela. Mi nismo odma utekli, bili smo još ode u kući. On je jedini od Mršića ubijen, a leža je ode prid kućon dugo. Kad su naišli neki Srbi ja sam bila isprid kuće. Oni meni govore: “ Zakopala ga ne zakopala za 10 dana sve ćemo vas ode pob’ti.Onda sudošli neki iz Obrovca i odvezli su ga i zakopali kod masleničke crkve. Pobigli smo tada, gori na Glavicu, snig je bija do kolina, a mi smo u snigu bili sakriveni.Tamo smo se sakrivali 10-ak dana, u rovovima u snigu. Onda nas je ovaj jedan iz Žegara pribacija u Knin i u Rupolje. Sinovka mi je udana tu u Mršića i to nas je njen mužapribacija do Žegara.Nismo ništa ili ni pili dok smo na Glavici bili. Kašnje su nam kad smo se vratli u Rupolje davaliisti. 10 dana smo se jadni patli i mučli. Ja sam bila u Rupolju dvaced dana i više.Kad smo došli u Rupolje da će nas pribacti u Zadar, onda su nas Srbi dočekali i da će nas povatat i pobiti, i tada smo im utekli,nisu nas uvatli.Bilo nas je 10-ak. Moj je sin bija mali. Mom Đoniju je bilo 16 godina.Mojoj Vesni su ovi stranci, jerje bila cur’ca, govorili su nek iđe s njima, da će je oni odvesti na sigurno, a ja nisam dala. Ko zna di bi oni šnjon, rađe me ubij.
Svjedočenje Stanka Erstića u Haggu (izvor; Index.hr)
Stanko Erstić,Hrvat iz sela Medviđa kojeg su pripadnici tzv. krajinske milicije zatočili u Kninu 1991. godine, svjedočio je pred Haškim tribunalom (ICTY) u procesu koji se vodi protiv Milana Martića, optuženog za zločine protiv čovječnosti, kršenja zakona i običaja ratovanja.
Erstić je svjedočio kako su se Srbi iz njegova sela 1991. počeli okupljati u gostionici Rade Pupovca iz koje su se ubrzo počele oriti pjesme s riječima poput “Miloševiću šalji nam salate, bit će mesa klat ćemo Hrvate”, te da je u istom objektu bio izvješen natpis: “Zabranjeno za pse i Hrvate”. Prema njegovim riječima, u ljeto iste godine su oko Medviđe i Bruške počele nicati barikade. Na jednoj od barikada neki ga je mještanin Medviđe udario kundakom, a 2. listopada bio je uhićen.
Erstića su, kako je kazao, zbog navodne radio postaje uhitili prvi susjedi, Dušan Škorić, Stevo Milanko i Slobodan Skokna.Odveden je u Kistanje, pa u Obrovac da bi nakon dva dana završio u staroj kninskoj bolnici koja je bila pretvorena u zatvor i u kojoj je bilo zatočeno 120 Hrvata. “Susjedi koji su me uhitili imali su vojne odore s oznakama Martićeve milicije na kojima je pisalo SAO Krajina”, kazao je Erstić. On je u zatvoru u Kninu proveo mjesec dana, nakon čega je razmijenjen.“U Kninu su se događala svakodnevna maltretiranja i premlaćivanja.
Meni su polomljena rebra no nisam primio nikakvu liječničku pomoć”, rekao je Erstić. “Nisam mislio da ću izaći iz Knina”, kazao je. U zatočeništvu je, osim Hrvata, boravio i jedan Srbin iz Knina koji se nije želio pridružiti ni srpskoj miliciji ni vojsci, dodao je Erstić.Razmjenu je, kako je kazao, vodio Međunarodni Crveni križ (IRC), a sa srpske strane Ratko Mladić. Na upit obrane je li u razmjenu bio uključen i Martić, svjedok je odgovorio da ne zna. Također je kazao da ni dan danas ne zna tko je naredio njegovo uhićenje.Selo Medviđa je, ispričao je Erstić, bilo porušeno, popaljeno i minirano. Jedna je crkva potpuno stradala dok je druga oštećena. Erstić je u srpnju 2003. godine svjedočio i u procesu protiv Slobodana Miloševića.
Milana Martića ICTY tereti za zločine nad hrvatskim civilima u samoproglašenoj SAO Krajini, zločine nad Srbima u BiH i za raketiranje Zagreba 2. i 3. svibnja 1995. Za taj je napad bivši američki veleposlanik u Hrvatskoj Peter Galbraith, koji je svjedočio prije Erstića, kazao da je to bio “neselektivni napad u kojem su pogođeni dječja bolnica, HNK i škola”, dodavši da je to bio “teroristički napad bez vojnog cilja”.
Ispovijest Stoje Erstić (1935.) iz Medviđe
Kad se zaratilo u selu je samo starčad ostala. Mladi su pobigli. Malo je nas živih ostalo što nismo bižali iz sela. Ubijali su ljude za stolom. Ušli bi u kući i na koga god bi naišli streljali bi ga. Cilu familiju bi tako ubili. Znali smo da ćemo i mi dođi na red. Svaki dan bi nekog ubili. Otvoreno su nam vikali da će nas sve pobiti. Najgore je bilo po noći. U noći bi ubili svakog na koga god bi naišli. Mi smo svake noći bižali gori u krš, u šumu da nas ne nađu. Cilu godinu dana smo se krili po šumi. I usrid zime i sniga smo u kršu spavali. Al vrag je i spava kad smo znali da nas svaku minutu mogu naći.
One što su ubili njih su i sahranili. Ko da smo se mi smili približit.
Di koje mlado je samo s namin starin ostalo. Bila je to pokojna Mira koja je tada imala 17 godina, ka i moja ćer što je isto s menon i mužon ostala. Muž mi je nakon rata i umra.
U mene su ubli kad san pala u njiove ruke. I danas ne vidin na jedno oko. A i sve me boli kad se minja vrime. Zarobli su me u jednoj kući di su me našli kako priokrićen jednog nepokretnog susjeda. Odma su me pitali čija san, na što sam im rekla: “Koda vi ne znate čija san!” Onda su me natirali da iđen s njima. Jedan je iša prid menom, a drugi za menom. I tako ajde i ajde ja s njima do jedne napuštene kuće na kraj zaseoka. Čin smo ušli u kuću jedan me od njih dvojice zapeja kundakon u glavu.
Tako mi je i umra taj živac. Dok su me tukli čula san kako govore da su iz Žegara, al bome nisu bili nego iz našeg sela. Sve san ja njih poznavala. Tolko su me ispribijali da su mislili da san mrtva, pa su me ostavli tu da ležin. Ja san jadna pala u nesvist, prije nego mi se zacrnilo prid očima sićan se da me jedan udrija čizmon u glavu. Bilo je krvi svugi, vidlo se jer je taman snig bije pa.
Kad san kasnije došla sebi vidila san da sunce još nije zašlo. Polako san se digla i odvukla kući k mužu i ćeri. Oni su jadni već crkli od strava da su me četnici ubili. Cilu san tu noć povraćala krv, nisan ništa mogla sobon. Krv mi je išla na nos i na usta. Što su njih dvoje mogli s menon. Mogli su samo gledat kako krv grcan i privijan se od bolova.
Ne znan da su ikog više, osim mene, uvatili i tukli na smrt. Sve su druge na licu mista ubijali. Kad su me dovezli u bolnicu danima nisam mogla isti ni piti. Tu su ustanovili da su mi tri rebra slomljena. Sve mi je bilo stučeno. Više ne ositin jedan dio lica, to mi je sve utrnjeno. Bojin se samo da za ovo što nam se dogodilo neće niko odgovarati.

STRADANJA CIVILA ZADARSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU (4) – ŠOPOT I VUKŠIĆ

“To su sve bili domaći ljudi s kojima si se svaki dan moga susristi”
- Kad su nam prenijeli vijest da su svi ubijeni, prvo su bili nevjerica i šok, a onda ta žalost. Sjećam se svih tih ljudi koji su nam došli izraziti sućut. Ostali smo siročad, samo mi je to prolazilo kroz glavu. Sestra nam je u tom dugom periodu bila mama i tata. Hvala Bogu, danas smo svi zbrinuti - Nedjeljko Marinović
pišu: Ivana Karamarko i Nikolina Kovačević
U benkovačkim selima Vukšić i Šopot ubijeno je 19 civila, među kojima je bila i obitelj Marinović. Donosimo ispovijest onih čiji su članovi obitelji ubijeni 1992. godine.
Potresna ispovijest Nedjeljka Marinovića iz Šopota

Nedjeljko Marinović
- Sa sestrom i bratom sam bio u Zadru kada je selo palo. Odrasli smo s babom i didom s majčine strane.Te 1992. godine prvu informaciju smo čuli preko radija u deset ujutro da su u Šopotu ubijene četiri osobe. Znali smo da u nijednoj kući u selu nije ostalo toliko od jedne obitelji. Svugdi je bilo po jedno-dvoje, ne više. Onda samo se uputili kod povjerenika za Općinu Benkovac, ali oni još nisu imali imena poginulih. Možda su i imali samo nam nisu htjeli odmah reći, nego se to odugovlačilo do popodneva. Onda su nam potvrdili da se radi o našim roditeljima, Stipi i Gordani i babi Vukosavi i didu Luki. Pokušali smo ih tada izvući u Zadar kako bi ih pokopali.
Brat je u to vrijeme imao tri godine, sestra 15, a ja 12. Sjećam se da je ujac, od pokojne mame brat pokušao prevesti tijela u Zadar, ali mu nisu dopustili. Nakon toga nismo znali njihovu sudbinu, jesu li pokopani ili ne. No kako je moja baba bila Srpkinja mislili smo da su tijela preuzeli njeni rođaci i da su ih pokopali. Tako je i bilo, tijela su poslije otkrivena u našem groblju. Kako smo kasnije saznali pokop je bio tek pet-šest dana nakon ubojstva jer su tijela prethodno prevezena i u Knin. Od pokojnog dida su tu bila i dva brata, ali nitko od njih nije iša na pogreb. Oni su to sami obavili.
Poslije akcije Oluja, kada samo se vratili u Šopot tražili smo eshumaciju. Tada su utvrđeni uzroci smrti. Baba je ubijena iz vatrenog oružja, dida su zaklali te su u mamu i tatu također pucali. Po pričama ljudi koji su se našli u blizini i te braće od našeg pokojnog dida, u ubojstvima je sudjelovalo više četnika.
Kako je to bilo u zimsko vrijeme, oko pet sati već je bio pao mrak. Pričali su susjedi kako su vidjeli njih desetak oko kuće. Slušajući sve opise, did se u to vrime vratio od ovaca, taman je iša naložit vatru kada su ga našli i tu zaklali. Babu su našli u prizemlju kuće, dok je mama pokušala pobići, ali su je dočekali iza jednog zida iza kuće i tu je ubili. U pokojnog su tatu pucali na katu od kuće, na krevetu, ali su ga kasnije izvukli van.
Večer ubojstava
Tijela su tek ujutro našli. Oni koji su ostali čuli su viku i graju u našoj kući, ali se nitko od straha nije usudio otići viditi što se događa. Tek kad se razdanilo žena od jednog od didove braće je otišla viditi što se dogodilo i našla ih pobijene.
Otac je ostao u selu misleći “nisam nikom ništa napravija, nisam nikog dira, neće mi ništa”, a možda je mislio da ih neće dirati zbog babe koja je bila Srpkinja. Nešto prije ubojstva, tatu su također odveli u Jagodnju Donju di su ga ispitivali i maltretirali, ali se jedan među njima zauzeo za njega pa ga tada nisu ubili. To su sve bili domaći ljudi s kojima si se svaki dan moga susristi.
Te večeri kada su ubili moje, jedan dida koji je živio u blizini naiša je na dva četnika s puškama. Kad ih je pita što rade oko kuća, u to vrime s puškama, odgovorili su mu da traže pasa. Ali to je sve bila uvertira u ono što se uru vrimena nakon toga dogodilo. Oni su zapravo mislili da će im otac pružiti otpor. Kasnije smo čak saznali tko je sudjelovao u ubojstvu.
Bili su tu otac i sin Šekuljica iz Miranja. Gojko Šekuljica je najviše osumnjičen. Koliko imam saznanja, sin mu je tada imao tek 17 godina kada je sudjelovao u tim ubojstvima. Taj mali je od ranije bija poznat mom ocu i didu jer mi je čak pobija neke ovce. Da tada nisu pobigla braća od dida i njih bi sigurno ubili.
Kad su nam prenijeli vijest da su svi ubijeni, prvo su bili nevjerica i šok, a onda ta žalost. Sjećam se svih tih ljudi koji su nam došli izraziti sućut. Ostali smo siročad, samo mi je to prolazilo kroz glavu. Sestra nam je u tom dugom periodu bila mama i tata. Hvala Bogu, danas smo svi zbrinuti. Nažalost sestri se ponovila tragedija, suprug joj nakon je nakon nekoliko godina braka poginuo u prometnoj nesreći.
Još i dan danas mi je teško bez roditelja, volio bi da je barem jedno od njih dvoje uz mene, odnosno uz nas. Riječima se ne da opisati koliko mi fale, iako su mi sada 33 godine. Možete zamisliti kako nam je bilo kada smo još bili djeca. Ne mogu im oprostiti što su nam napravili od života. Još mi je teže vidjeti te ljude kako se slobodno šeću pored mene. Kad se danas osvrnem, vidim da su nam najviše pomogli ljudi koje nikada u životu nismo vidjeli. Potpuni stranci.
Svjedočenje Mate Stipe i Božice Ledenko

Mate Stipe Ledenko
Prije nego je 27. 9 pao Vukšić, malo je dana bilo da nije makar jedna granata bačena. Dok su bili malo dalje, dok nisu pali Lepuri manje su nas tukli a nakon toga sa svih strana su udarali na nas.
Kad su došli ovamo iznad Bulića sa tenkovima, tukli su nas sa svih strana ne samo granatama nego i puškom i mitraljezima. To su meci frcali oko nas isto ko da neko kukuruze baca. Dok su mi žena i kolegica joj bilena livadama kod ovaca i na njih se tuklo zapaljivim mecima. Kud god se neko kreta na njega se tuklo zapaljivim mecima tako da gori sve oko tebe.
Ja sam jednom iša u polje, isto su me tukli zapaljivim mecima. Na svu sriću nisu me ran’li, ni ubili, ni niko u selu nije strada od granate, izuzev jedne konobar’ce PZ Vukšića koja je na samom početku rata ubijena kod nas od granate. Zvala se Kardum Zorka. Bez obzira što su granate padale mi smo radili do zadnjeg trena. 27. 9. popodne oko 3 sata ušli su u selo. Bio sam u kući sa sinom. Oružje nismo imali nikakvo.
Imao sam jednu kalašnjikovu, zaduženu koju sam kasnije dao. Ostala mi je lovačka puška.Svaki dan bi počeli nešto prije podne tuć’.Ja sam baš kuva ručak za nas nekoliko što nas je bilo u selu i kada je ono malo pristalo tuć’ veli mi sin; “Ćaća, evo tenkova”. Pita san; “Di su”? Reka je; “Evo ih isprid kuće”.
Mi smo im u zadnji tren utekli. Niko nije osta u Vukšiću, osim Mikulića Ivana, žene mu i Marte Mršić. Ovaj bračni par je umra, a Marta ne znam bili pričala o tome ona je dosta stara. Prema priči od Mikulića, kako je on to nama kašnje priča, mučili su ga puno. Čak su ga i benzinom polivali da će ga zapaliti. Igrom slučaja doša je neki drugi vojnik i spasija ga. Utekli su in tako da je njegovoj ženi dok je čuvala ovce doša neki vojnik i reka in ako sutra ne isele da će ih sve pobiti. I onda su oni uveče svi pobigli.
Ne bi isključivao mogućnost da su to bili neki ljudi iz susjednih sela, ali bili su to i ljudi iz našeg sela Drče i Šarići. Dan prije Balvan revolucije u Kninu oni su sve svoje civile iselili. Pokušali smo stupiti u kontak s njima na način da smo posredovali preko njihovih prijatelja i kumova Hrvata, ali uzalud odgovor su dobivali; “Makni se, da te ne ubijen”.
Vratili smo se 1996. godine. Imali smo gusternu ode u dvorištu. Moj najmlađi sin i prijatelj su mu zavirili u tu gusternu i reka je “Mama, nešto se vidi ode”. Uzeli su njih dva škale i kad su ušli doli, vidili su da je to nečija glava. Meni nisu nikako dali da vidim.Sin mi je onda zvao policiju. Točan identitet utvrdila je komisija, ali i mi smo po robi poznali da je to Cvita Ledenko. Ona jedina nije bila pronađena.

STRADANJA CIVILA ZADARSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU (5) – BULIĆ; LEPURI I PODGRAĐE

“Svake večeri su išli po selu i izbijali vrata od kuća”
- Stavili su kasnije tijelo u sanduk i odvezli ga na groblje. Bilo je još nekoliko njih iz Bukovića. Točno znam ko ga je ubio. Ubili su ga Nebojša Baljak i Stevo Ivanišević koji je nedavno ubio i sina od poslovnog partnera. Nebojša je i u Lisičiću ubio troje ljudi, ali je ubijao i po Škabrnji- Janja Žilić
pišu: Ivana Karamarko
i Nikolina Kovačević
U selima Buliću, Podgrađe i Lepuri ubijeno je šestoro civila. Obitelji ubijenih civila sjećaju se detalja egzekucije njihovih najmilijih koje donosimo u ovom nastavku feljtona Narodnog lista.
Svjedočanstvo Ante Rašića (1947.) iz Bulića

Ante Rašić, Bulić
Četnici su 27. rujna ušli s pješadijon u selo. Ja sam zadnji 15 dana osta sam od civila u Buliću. Najgore je bilo što nije bilo isti ni piti. Kad sam vidija da je vrag odnija šalu, da neće na bolje, uzeja sam sebe i biža. Tog su dana i ub`li dvoje Nekića. Čuja san ja kad su puške opalile, unda sam tamn bija između Bulića i Vukšića, u jenoj jarugi. Čin je puklo ja san se ositija što je bilo.
Svaki trenutak je bija težak. Ti se dana nisan ima vrimena ni umiti, ka ni isti i piti. Sve što je ostalo po kućama to je bila suva `rana. Zna san tek na drugi-treći da nešto poisti. Najviše sam bome ija kruva od osan ili deset dana.
Otapa san u vodi, i onog od 20 dana što san naša kod nas u kući.
Inače, san ja njih viđa po selu, ali oni mene nisu. Bili su to sve ljudi koje si i prije moga viditi po Buliću. Ja bi bija u zaklonci dok bi oni marširali selon. Obavezno su imali puške priko ramena. Da su me vid`li odma bi me streljali. E da su oni znali da san ja osta u selu, sve bi okruž`li i pritresli da me nađu. Svi su drugi otišli osim mene, ja san bija tvrdoglav, mislija san da me neće niko dirati. U zadnji tren san pobiga iz Bulića. Da san još koji minut osta sigurno bi me ubili.
Od tih dana ni jedan nisan spava u kući. Jer da jesan, brzo bi me našli i ubili. Tako sam leža di uvatin. Kad je bilo mirno iša san od kuće do kuće. Najgore su noći bile. Ja san zadnji otiša iz Bulića i prvi se vratija iza Oluje. Sićan se koda je jučer bilo, nisi moga pripoznati selo. Sve je bilo zaraslo. Trava je izrasla za metar ipo. Nije se znalo di je put.
Svjedočanstvo Janje Žilić iz Podgrađa

Janja Žilić, udovica Nikole, Podgrađe
Već su 1991. godine počeli dolaziti u selo. Sinovi i neviste su nam otišli prije nas, ostali smo samo ja, pokojni mi muž, ćer, ‘paralizirana zava i svekrva. A u selu sve zajedno 29 mještana. Tada smo već bili okruženi sa svih strana, tako da nismo mogli ni otići. Svake večer smo proživljavali agoniju nanovo. Spavali smo više u žbunju nego u kući. Uredno su dolazili svake večeri u kuću kako bi nas maltretirali. Samo bi se pojavili na pragu i čizmom izbili vrata od kuće. Svake večeri su išli po selu i izbijali vrata od kuća. Upadali bi tako u svačiji dom i maltretrirali koje bi našli. Ne sjećam se koji je to datum bio kada je igrala Crvena Zvezda, onda su nam u kuću banila tri četnika. Točno se znalo što im je na pameti. Na sreću pa je jedan od njih doša s motorom za njima i viknuo im; “Mislite da ne znam da ste ih došli pobiti” i tada ih je istirao iz kuće. Sjećam se da je bio iz Kule.
Rekao nam je samo; “Ajde, spavajte noćas ja ću vas čuvati cilu noć.” Poslije mi je ispričao da je bio u zatvoru jer je ubio svoju trudnu ženu, ali je pomilovan. Znam da mu je mater bila Hrvatica Martinovićeva iz Kule. Nažalost, ne sićam mu se imena ni nadimka. Inače nisi mogao znat ko je ko jer su se svi nadimcima zvali. Ta su izbijanja, mučenja i maltretiranja dugo trajala. Mučili su nas na svakom koraku di bi nas našli. Iz dana u dan bi nam dolazili u kuću. Čak su na foteljama i kauču ispod prekrivača namjerno ostavljali bombe i puške kako bi vidili oćemo li što napraviti. A što smo mogli napraviti kad nismo smili ni disati.
Jednu večer, već je bilo kasno, snig je padao i kažem ja pokojnom mužu; “Evo fala Bogu dragom, večeras neće doći”, pa smo se uputili blago naraniti, a malu smo ostavili u kući. Al brzo san se ositila i potrčala prema kući, kad gori njih četvero s njom u kući. Taman sam naišla kada su mi uzimali zlato iz kutije. Prošlo je nakon toga pet-šest dana kada nam je u kuću doša jedan iz Zapužana, zva se Petar koji je iša s mojin Tihomirom u školu. Odma sam vidila da oko vrata nosi Tihomirov lančić s barkom na privjesak. Kako sam se zagledala u taj lančić, shvatio je u što gledam i brzo ga je pokrio livom rukom. Inače, nas četiri smo u selu svaki dan kuvale ručak i večeru za njih. Srića da je tada još bilo tuka i janjaca, pa se imalo što spremiti.
U to su vrime svima u selu telefoni bili isključeni. Ostao je samo jedan uključen kod jedne babe u selu.Bašmi je muž, kad je vidija da više nema izlaza otiša jedan dan od te babe zvati u Benkovac da nas izvuku. Ja sam tada ostala kod kuće da spremim pile pod pekom. Bome ga niko nije ija, nikom nije bilo do hrane. Već se bilo oladilo, a mog Nikole od nikuda. Rekla sam onda maloj da ide sa mnom prid njega. Na pola puta smo se susrili. Nije se ni njemu ilo, reka mi je da ga drži neki stra i da ne može isti.
Posla me tada da odem naraniti konje a da će on otići na kat malo prileći. U tom sam ja dala blago isti i vratila se s malon u kući kad sam začula rafale. Uletila sam na prizemlje i nije ga bilo tamo, popela sam se na kat, ali ga ni gori nije bilo. Istrčala sam iz kuće i na putu naišla na njih. Pitali su me drsko; “Šta tražiš?” Samo sam viknula; “Ubili ste mi ga!” počeli su vikati na mene i otirali me. Vratila sm se po malu i išle smo ga tražiti po selu. Nisam ništa rekla zavi i svekrvi. Cilu su noć tako s malon tražila po polju i ogradama. Bila sam cila od drača izbodena, padala sam po kamenjima.
Samo se pitam kako nas nisu ubili jer san im govorila: “Što ste nas ostavili, ubite i nas!” Taman je počelo svitati zora kad sam na putu ugledala tijelo kako leži i kako oko njega stoji četvero četnika. Čim san im prišla otirali su me od njega. Nisu mi ni blizu dali prići. Vratila sam se tada reći svekrvi i zavi. U tom je došao i jedan njihov iz policije, i onako bez ljudskosti reka; “Drž` te crnu kesu i u njega je stavite!” A ja mu samo u tom bijesu rekla; “Dabogda te ubili i tebe tvoja žena u crnu kesu stavljala!” Stavili su kasnije tijelo u sanduk i odvezli ga na groblje. Bilo je još nekoliko njih iz Bukovića. Točno znam ko ga je ubio. Ubili su ga Nebojša Baljak i Stevo Ivanišević koji je nedavno ubio i sina od poslovnog partnera. Nebojša je i u Lisičiću ubio troje ljudi, ali je ubijao i po Škabrnji.
Mi smo inače skoro godinu dana tako živili pod maltretiranjem u Podgrađu. Računali smo “nismo nikom ništa napravili, neće nam ništa”, zato smo tako dugo i ostali. I evo što se na kraju dogodilo. Jadan onaj ko je nekog izgubija, ništa drugo. I dan danas se budim usrid noći od noćnih mora, pa se jadna nekako uz molitvu smirim. Ti su strahovi uvik prisutni, čovik se toga ne može nikad otaras`ti.
Svjedočenje Ike Pavlović (1928.)

Ika Pavlović, Lepuri
Nisu mene nikad tukli, a na njemu (misli na pokojnog muža) su se vrtli na nogi. Unda jedan sta na njega, a on jadan na nuge ne može. Ja velim “ Nemoj ga, nemoj, molim te starog i bolesnog”! “Samo muči” divani on meni. A štoš nego mučat. Kad dođe jedan iz sobe pa na njega što se vrti na njemu i sađe ga sa njega, taj je bija poznat namin. Kako sađe otaj, tako počeše gledat, gledaju ode (pokazuje na otvor u krovu koji vodi na tavan) i veli “ Nađen li ja gori metaka znate šta će vam biti”? Ja mu reče “Ti možeš naći metaka, uzet lipo iz svog džepa i metnit i reć evo ih”. On veli “Poznaju se ustaške, poznaju se četničke”. Ja njemu odgovaran “Nit ja znan ustaške, nit ja znan četničke, ja neznan nikakve nit san ih vidila dite”. Jednom sam išla peći kruv.Vidla san da ide jedno auto, a ja tek ukuvala kruv i iđen ga ispeć u staru kuću. Taman pristalo pucatanje i to sve, kad ja vidin iz naši kuća stari leži..mrtav... Janko Perica...
Zaprećala brže bolje kruv i oden mom pokojniku, nevidin nikoga više na cesti, oni su bili otišli. Ode ja mužu “Ajme meni ub’li su kuma Janka”! “Ubili”? “Ubili eno ga mrtva tamo veše naše kuće”! I šta ćeš ti Bože moj mili i kuš a šataš?! Dođe ta naša (misli na rođakinju koja je udana za Srbina) onda kad su ga ubili taj dan iveli “Evo Jeko (misleći na susjedu koja još nije bila iselila) poslala je Stevka Janku cigara i pašte”. A ja velim “E moja seko Mare, majko moja neće ga isti ni pašte, ni cigara pušti, ubili su ga”. “Ubili ga nevista”? “A ubili eno ga mrtvoga”.
Ona tada veli toj Božinovoj Jeki, one su se bile posestrile “E Jeko sestro, bižte, bižte!!! Vidiš da su odredli vas pobiti”. Tako je ošla ona i čovik joj, a ja divanin toj našoj što se udala za njiovoga “ A što ćemo nas dvoj nigdi nikoga, seko Mare majko moja”? Veli ona “ Nevista majko, moj sin da vas pribaci pa da oni njega treve ubili bi i njega i vas”. A ja njoj onda ovako odgovori “Dobro seko Mare, kad je tako neka nas brate ubijaju neka nas siku, kad smo ostali nikud sad nemežemo, ni živi ni mrtvi. Samo nemoj majko da nas mrtve pasi grizu tuda, zakopajte nas di bilo”! Ona kaže “Nevista ko mene ne ubiju ja ću vas bar u taj vaš vrlić zakopat”.
A svake ure su dolazli ovi domaći Srbi. Jedan metnija ovoliki nuž u kalcu ( odmjerava rukom 30-ak cm) a nisu ovoliki, dica. “ Jesan ti govrila bižmo ka i drugi narod a ti nisi tija, sad bi iša a...” Ta naša odole i čovik joj i još jedan Srbin i žena mubila je ode za nas. Rekla mi je da će mi odniti vinograd “Neka nose odnit će i mene a kamoli vinograd”. Veli ona “Neće te Iko sestro, moja dijeca kažu da te neće”. “Ajde ti uzmi škare i dođi doli. Ja sam dala jednoma da mi guni ovce pa ću ti pomoći rezati.” Ja nisamnikada rizala vinograd. Tako smo ošli, porizali mi njega, došlo je to i do traganja.Jaše jedan na bicikli putem i vidi nas kako trgamo.
Veli “Trgajte, trgaje majku vam jeben nećete ga piti”. Onda su došli ode traktorom, zavezli ga i odnili rakiju , dvi makine sve što su mogli utrpatli su u traktor i dovezli. Oti iz Bulića, ono su njiove oči baburaste, što smo ih vidli dok nisu bili maskirani. Niko brate neg oni. Oni su san zatvorli i kad su nakrcali otvorja nas jedan i upra majser u nas. “Pa nemojte nas stare i bolesne”. Oni jedan veli “Ajde nećemo” i odoše. Ja kad su otišli polako na prozor i gledan za njima. Odoše za Bulić, niko neg oni Korlatovi. Kašnje malo po malo sve je odnilo i zapalo.
Dolazak UNPROFOR-a
Bome smo mi zadnji izišli iz sela. Skoro 2 godine smo bili ode. Jedan je sta na vrata od dvorišta i počeja pucati po namin. Kad se ispuca poče vikat “Streče, streče izađi van”. Nema negotu na vrata, pa... “Što jesinovče”?“Da te nisan naša ujutro ođe”. A velin mu ja “Kud ćemo jadni smo ga, kud ćemo dite moje”? Veli “Kud te oči vode, nuge nose”.Da mužemo nikako bi se izvukli bili, al nemeš, stani di si.Ajmo mi toj našoj što se udala za njiovoga. Mi jadni tamo, sunce uškuralo se. Došli, a ona veli “Stipe brate jesul vas tukli”? veli “čuli smo da supucali”. Velimo mi “ Nisu nas tukli”. Bili smo tamo 3-4 dana noćivali. Ona vajik govori “Skrite se, skrite se“. Al kako se sakrit nemoš u zemlju propast.
Nije niko od ovi njezni, nije niko divanija namin ništa. Dolazla je ivojska ova što su čuvali nas i dovodli su tumačarku jer neznaju govorti ka mi. Govrli su nam “Pa pričuvajte se”. Kašnje došli jope tumačarka i dva vojnika i odveli nas za Benkovac. Rekli su“Za deset minuta da ste spremni”Obučen ja njega, obučen sebe, dvi kotule na sebe nikolko majica i vuštan’nu navučen se i najlonić u ruku i ajde....

STRADANJA CIVILA ZADARSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU (6) - LISIČIĆ I PERUŠIĆ DONJI

“Kad svi ginu i mi ćemo”
- Sjećam se kada sam išao na bojište, rekao mi je; “Sine, teško mi je, ali ne znam oćeš li me viditi drugi put.” To nikad neću zaboraviti. Nakon što je izvučen iz sela, također mi je rekao; “Sine, pozna san ih. Sve san ja njih zna. Sve koji su me tukli.” Oni su ciljano došli kod njega, zbog mene, jer su znali da sam u policiji- Branko Guzić
U dva sela benkovačkog kraja Lisičiću i Perušiću Donjem tijekom 1992. i 1993. godine ubijeno je šest civila. Donosimo svjedočenja članova obitelji ubijenih civila.
Svjedočanstvo supružnika Branka i Marije Bačić (Lisičić)
U predvečerje 7. siječnja 1991.su nam na prag došla dva milicajca da nam pritresu kuću. Pitala sam ih; “Što imate sad pritresati, kad ste odnili sve što smo imali?”, kaže on; “Eno nako.” Jedan se odma uputija u konobu i pritresa vriću od cukra misleći da krijemo kako oružje u njemu.
Popeli su se onda na kat, taman mi je muž Branko doša kući, al` su ga isprid dočekala nji` trojica i nisu mu dala da uđe. Čula sam kako viče; “Ovo je moja kuća, ovo san ja napravija. Nisam ovo nikom oteja. Ako ginen, na svom ću poginit!”

Jedino smo tu večer i smili upalit svitla jer su oni bili tu, inače nikad nismo smili ni pomislit. Kad su se popeli na kat sve su pobacali. Pitali su muža (kako je bija prijevoznik); “Di ti je sad kamion?” Kaza im je; “Sin ga je odveza u Zadar, za vrimena.” “A što, da ustaše voza, el” - pita je. Kažem mu ja na to; “Ne znan ja što su to ustaše.” Toga ga je razljutilo, pa mi je odvratija; “Dosta je namin vas. Na glavi nam sidite!” Sad kad se sitim kako san se pravdala s njima, mogli su me ubit.
Kad su naišli na iglu iz sinovog pištolja odma su pitali di krijemo oružje. Reka mi je Branko na to; “Ako ga nađete slobodno me ubijte”, a reče jedan od njih; “Nećemo mi tebe ubit, nego ćemo te derati!” Nastav`li su tako pritresati i govor`ti nam “gledajte što radimo, da ne bi na kraju rekli da smo van što ukrali”. Bome smo kasnije vidili da su nam ukrali jednu velku bateriju. Našli su u robi i tri metka.
Nakon toga sam odma mužu rekla da iđemo ća jer smo čuli da priko drugi poručuju kako će ga ubiti. Otišli smo sa sinovima u Zadar, al` prije pada Škabrnje opet smo se vratili u Lisičić. Kad sam kasnije vidlila koliko su nas mučili i maltretirali, kamo sriće da smo ostali u Zadru. Ja se vrat`la da tuke zatvorim. Pameti.
Sićam se da su na nas pucali i kad smo masline brali. Rekli su nam da je tobože lov. Je, bija je to lov na nas. Iako su i druge maltretirali, Branko mi je bija najveća meta jer su ga svi poznavali kako je bija prijevoznik i sin nam je bija u policiji. Dok su mu pritresali sobu našli su i njegov pasoš. Pitali su me; ”Šta ti je ovaj sin u MUP-u?” “E, u MUP-u je. A zna li tvoja mater di si ti” - veljo ja. Moj bože, al san luda bila, mogli su me na licu mista ub`ti jer sam im odgovarala. Svi s kojima smo se susrićali iz sela, govorili su Branku da mu prite, da će ga ub`ti ako ne pobiže. Onda je bome odlučija da iđemo, al je tija da ja ostanem. Nisam ja tila ni čuti za to. “Što ću ja kuću čuvat, i ne čut za vas, jeste li živi il mrtvi. Neću bome” - rekla sam mu. Uvik sam Boga mol`a da nam da snage i sriće da se izvučemo iz toga.
Odluč`li smo na njihov Božić uteći. Šuljali smo se oko kuća dok su oni u jednoj kućetni pivali. Prišli smo, tako, priko Lepura, na Vukšić. Sve priko polja pješke, po mraku. Sin nas je dočeka na groblju i onda smo se niže uput`li. Vidli smo da niz cestu neki stoje, al se nismo subitali progovorit jer nismo znali jesu to njihovi ili naši. Tek kad su šviknili i pozvali nas k sebi vid`li smo da su naši. Poslije smo otišli u Bilu Vlaku kod naš vojske. Tu smo naišli i na neke naše poznate.
Uvik su naši govorli “mi nismo nikom ništa naprav`li, neće nam ništa”, al puno njih nije ništa naprav`lo pa je danas pod zemljom. Nas je sam Bog spasija. Nakon nas je još civila ostalo u selu, među njima i Kutije koje su kasnije ubili. Nakon toga su ih pokopali u Brankov grob. Sićan se da je bila jaka zima, da je snig pada.
Svjedočanstvo Branka Guzića (Perušić Donji)

Nisam bio u mogućnosti dolaziti kući u vrime okupacije jer sam bio u Zagrebu na obuci. Poslije sam se, 1992. vratio u specijalnu jedinicu “Poskoci”, kod Đure Župana. Nisam smija dolazit jer su znali za mene, ali sam svejedno skrivečki dolazio s vlakom do Šopota i tu bi 200-300 metara prije stanice iskočio iz vlaka jer su “martićevci” čekali na stanici. Tu me je, u blizini, čekala rodbina iz Šopota koja me pratila do kuće u Perušić kako bi vidio roditelje.
I danas se bolno prisjetiti priče moje majke koja je svjedočila maltretiranju i mučenju mog oca. Dok su ga četvorica tukla, peti je majci držao cijev od puške na prsima. On je nakon toga, od siline udarca pao u komu. Ostao je cijeli polomljen.
Tražio sam naknadno pokretanje postupka protiv onih što su ga tukli.
Kada je 1992. UNPROFOR saznao da su mi oca istukli, došli su u selo. Da nisu još bi puno njih bilo pobijeno i pretučeno. Donji Perušić je u to vrijeme bio kao konc-logor. Tu su dopremili sve civile iz susjednih sela koji su ostali, nisu pobjegli. A oko sela su bile postavljene mine, tako da nitko nije mogao pobjeći.
Njih troje je u pokušaju bijega nastradalo. Drugi se nisu usudili izlaziti kroz minska polja. Moglo ih se samo ponaosob izvlačiti. Ja sam tako htio roditelje izvući, ali oni nisu htjeli. Govorili su mi: “Kad svi ginu i mi ćemo. Nećemo ih ostaviti.” Njihov Crveni križ je imamo popis svih koji se nalaze u Perušiću. Tako da bi odmah primjetili da je netko pobjegao.
Perušić je, inače, bio pod okupacijom do 1993. godine. Dok nije došao UNPROFOR mještani su maltretirani i mučeni. Doduše, bilo je ubijenih i pod njim. U našoj je kući u tom periodu bilo ljudi iz svih sela. Bili su smješteni u četiri kuće. Bilo je dana da ih je po 60 spavalo u jednoj kući. Možete zamisliti kakvi su to uvjeti bili. Svaki dan su jeli rižu. Nije bilo ničeg drugog.
Otac mi je, prema nalazima, imao frakturu lubanje, 7-8 slomljenih rebara, puno hematoma po nogama. Nije se do smrti oporavio. Baš mu je godišnjica 30. prosinca, umro je 1995. godine. Jednostavno nije mogao živjeti s tom traumom.
Sjećam se kada sam išao na bojište, rekao mi je; “Sine, teško mi je, ali ne znam oćeš li me viditi drugi put.” To nikad neću zaboraviti. Nakon što je izvučen iz sela, također mi je rekao; “Sine, pozna san ih. Sve san ja njih zna. Sve koji su me tukli.” Oni su ciljano došli kod njega, zbog mene, jer su znali da sam u policiji. Pamtili su oni mene jer sam ja i ranije imao okršaje s njima.
Otac mi je čak išao tražiti tijelo poginule Veronike Ivanić. On ju je stavljao u vriću. Sićam se da je pričao, kad je podignuo tijelo da je glava s njega otpala jer je tijelo već bilo u raspadajućem stanju. Njoj je i sin nestao 1996. godine. Tek 45 dana od nestanka je pronađen, u snijegu. Siguran sam da smo tim putem prošli 10-15 puta prije nego što ga je jedan lovac pronašao. Sve je to nekako sumnjivo.
Svjedočanstvo Ike Guzić (1941.), Perušić Donji

Na tricet četvrtoga, onda san sve proživ’la 1992. onda su men’ mog Marka tukli men’ na oč’ma mojin, kod naše garaže. Njih je pet došlo ovi iz Kule, Macakanja, njeg’ san poznala. Mirka Mimića iz Bukovića san isto poznala. Dočekaše oni mene tu u dvorištu, ja san kotljala kunpire i vele “Dobar dan gospođo, đe ti je Marko?”A ja veljo “ Osta je kod kuće, ja san očla u kunpire, travu sići”. “Eno ga Marku Šim’ćevom driši navrtke”. On uze jednoga pod ruku i nji dva odoše tamo po nj. Bito i Mišo iz Kakme, a oni Mimić stoji i govori meni “ Što se ti bako usplašla to je mali pretreskuće ništa više.” Tako on meni govori, a nisan ja znala za petoga da je on meni ode u kući, u sobi Brankovoj.
Kadotamo (pokazuje na sjever) vodi njega (misli na pok. muža Marka) nji dva, između sebe. A ovi mene unutra i govori mi “ Đe su ti sinovi? Jel su očli u Bosnu Srbin oči va’ti?” Ja se okamen’la onda, ne znan ništa više da govorin. Izađe na vrata izađe i on, sve iz ladica izbaciše. A bija oni đemper policajski u ladican od Branka. Da je un njega naša, onib’ nas s mista ub’li. Izađe ja van, kako ja tako i on. Čujen da govoru mi pokojnom mužu onj Bito. “ Njemu nešpriznat, njemu neš priznat!”. “Ne znan momci meni je Žarko Rnjak doša i naredja da se sve puške pridaju, ja nikakvo oružje neman” tada ga odvedoše dol’ (pokazuje prema garaži u dvorištu). Ajme majko kad oni njega stadoše tući. A diver mi Jerko sidi tu pod orason, a ja čujen njegov krik. “ Aaaaaa!!!! Aaaaaa!!!” Zažali ja i veli “Ajme Jerko brate ubiše ga” Ja dol do vrata dođe vidin ja kako oni njega gazu.
Gazu ga nji tri Bito, Mišo i Mimić, al nji dva iz Kakme najviše. Jednoga onoga petoga nikako nisan poznala, onoga što je bija u sobi Brankovoj. Ima oči na duljke (misli na spuštene kapke), nižeg je rasta, al dobro san ga zapantila jer s menon u sobi priča. Tamo di su ga tukli imali smo koce, za vinograd mladi koji smo bili posadli. Uze oni Bito kolac “Sad ću ga dokrajčit’” Dođe ovi Cupać, i veli “ Nemoj!” Al je on već u krvi, kad jedan, kad drugi, kad treći samo ga nogan, cipelan ga tuku. A ja žalin, a govori Bito onome Miši “Odstran’tu ženu”. A ja govorin “ Kad njega ubijate, ubijte i mene”. On meće oni mitraljez velki, evo ode (pokazuje na srce) je men cjev stala. Ja okamen’la se i ništa. Kad on uze oni kamen, pa se zababulji. Da je on mene pogodija onin kamenom, ja bi mrtva onde ostala. Bacla san taj kamen gori na garažu, da bi ga mogli nać kad se vratimo.
Kad smo se vrtali slala san ih da gledaju nije ga bilo. Izađoše oni iz dvorišta i odoše prema tamo (pokazuje na istok). I štoš sad. Nesmin ja k njemu prilazti. I ja sna očla ostavla san i ja njega gor’. Kad vidin ja da su se oni vratli od tamo, ja san očla kod njega. Nema njega, mrtav čovik. Dignemo ga. Ja san uspaničila cili varoš svi su bili utekli nije bilo nikoga više. Nesmi niko ništa, nego pomogli mi oni koji su bili tu u blizini Gojko naš i Ružica oni su bili tu, još bolje su vid’li. Jer kad su na mene kamen bacli ja sna očla, a oni su još ostali ga tuć’.Gojko je gleda kroz plot kako ga gazu i tuku. Kad su očli ja san prišla i onda smo očli u vinograd i tamo smo sidli. Došlo je tu još ljudi iz sela. Ja govorin “Ajmo Marko tu kroz krš” A kakoš priko krša kad oči mu se sve zatvorle od krvi. Ja san njega dovela dio puta, al on men govori “Iko nevidin”. Njemu su se oči zatvorle, nalile se krvi i zatvorle.Došli smo mi i do doktora. Ja nosin priko ruke ovu jaketu njegovu.
Onda me Bilja nećakinja susrela (kćer odsestre, čiji je otac Srbin). “Štoj to ujna, čujen da su ujaka tukli”. Rekla san ja di su ga odveli isto nije došla kod njega. Pitala je samo “ Kakvo je auto? Jel bilo dugačko, najlon iza vezan?” Veljo “da”.
Ja došla tamo u Dom JNA, tamo su doktori bili od vojske “martićeve”, čekala ga i dovezli nas kući. Iđeš kuć’, a jope ne ležiš u kući. Mi smo doli u šumi ležali. Ko je smija u kući ležati.Drugi dan smo očli na Sud, nisu nas tili primti. Tili smo da nam dadu ispusnicu da idemo. Vlado nas je posla u hotel Asseria, kod crnaca. Mi doli. Jope nas je niko od njih doveza kući. Al tad je došlo vojske njiove, policajaca... Al Marko je zna dobro pričati, pa se sporazumija s njima. Bija je jedan John. Govorija je francuski, talijanski i španjolski. Tada je doša UNPROFOR u naš varoš. Onda su skupljali ljude iz svih sela u naše kuće.Iz Bruške, iz Bulića, Perušića Gornjeg, Benkovca, Podluga, iz sviju sela. Ležali su ode kod nas, u Mande, Pa je, Mladena, divera Jerka, Zvonka i kod Vrane i babe Janje. Kod Janje je Cvita Guzići ležala. Ona je ubijena. Ja san je išla gledat s crncen. Ja i Marija Zvonkova. U prsa je upucana. Crnac nas je vodija da je prisvučemo, al ko će to. Bila je gluha. Sve su joj razbili po kući, polupali, rakiju odnili.U varošu je bilo oko 60 nas. Bilo je kod nas u kući 24. Četvero je dice bilo.
Mala Marjana nije imala ni 9 godina. Marko i Milena, ćaća in je ranjen pa su došli amo. Sićan se onoga Marka Gulića, govorija je mom Marku i Jerku “Mi bi vas ko mačke mogli pob’ti samo da nam nije ovi gubičara”! A Veronika je dvacet jedan dan ležala mrtva. Došli su po Marka da je dižu. Točno 21. je ubijena, a na Božić je našli.
Vajik je to Marko govorja “Mi je dižemo sa zemlje u deku, a njoj glava otpade” Imali su je nosti 50 metara do auta i više. U glavu je ubijena, a vještak sudski je reka da je prirodna smrt, a imala je prostreljnu ranu u glavi.

STRADANJA CIVILA ZADARSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU (7) - PALJUV I PRIDRAGA

Ako dođe neko da bi mene uzeja sobon ti reci “Nedan moje mame!”
- Bože dragi, dobro smo i ostali živi. Kad se samo sitin kolko san puta mogla pogin`ti. Čak san jedan dan uzela velku vriću i otišla u polje nabrati pamidora i paprike. Točno san in bila na ništanu. Iznad mene lete avioni i pucaju, a ja pamidore beren. Eto kol`ko me Bog čuva – Ana Buterin
pišu: Ivana Karamarko
i Nikolina Kovačević
Donosimo prvi dio nastavka o stradanjima civila iz Pridrage i Paljuva. Tijekom Domovinskog rata ubijeno je 20 civila iz ova dva sela novigradskog zaleđa.
Svjedočanstvo Luce Čuline iz Pridrage


Po noći je pao Maslenički most. Narod se uznemirje i biži svak ko s čin može. Ja sna ostala sa starijon ćeri i Ivon mojin. Srednja ćer je ošla prije par dana sa stricon u Rijeku. Svega nas je par ostalo. Rođak od bratove žene voz’ja je njegovu dicu i moju mate da iđu prema Pagu. Uzmu mi Ivu i ja ostanen i ova ćer starija mi kod kuće. Približava se podne. Ko ima s kin biži. Mi nemamo s čin. Imala san tuke i ja njih izrenala i srila jednu ženu. Meni je muž prije godinu dana umra i ja govorin toj ženi “E mare moja da su oni nami živi nebi mi čekali da nas četnici ubiju”. Plačemo i ja i ona.
Čujen ja mercedes i govorin joj “Evo mog Nike po me”. A ona meni govori “Ako ima di mista neka i mene uzme”. Niko je bija moj diver. On je živija u Zadru. Bija je u domobranima, obučen je ali je doša u civilu i govori mi “Di su dica”? “Ive je jutros otiša prema Pagu, ja neznam ni dije ni što je, Dragica je tu”.Veli on “Spremi se, pokupi ono što je najnužnije i iđemo ća. Škabrnja je pala, pobli su po Škabrnji. Bižmo!!!OdMarije Šegarić Zvonkove pobli su ćaću i braću”. Ja i ćer se spremimo i s njin. On uzmeod sestre muža, gori u Gospića, i tu je još bija njegov zet i govori neka uzme i Boru.
U to je doša i Slavko Gospić Bojs i žena mu Nada i doveli su dvoj dice, Josipu i Juru. Oni plaču tresu sei velu “Ajde Niko brate uzmi mi dicu ko nas ubiju neko će ih prihvatit.” Veli on “Dobro je neka ode na Branku mali sidi, a mala neka sidi ozada na Dragici.Bili smo u autu, zet od zeta našega, ja, moja ćer i dvoj dice. Krenli smo oko podne.
Došli tamo u Ladne kod Novigrada. Tuku Posedarje, tuku Podgradnu, Tuku Paljuv. Još nisu Pridragu počeli tući, albiži narod. Mi smo najprvi došli tamo. Stali smo i k nami auti dolaze. Ljudi biže ko može. Tu smo stali do 4 sata. Poslije su počeli tući i Pridragu. Poslije ovi što dolaze kažu da su tukli školu, kuhinju za vojsku,... Biži narod! Ne možemo dalje jer tuku priko nas.
Padaju granate. Oni su nas mogli pogoti, ali kad su vidli da su to civili, mi smo stali oni nama nisu ništa. Mi smo njima bili s Maslenice ko na dlanu. Jedna žena naišla, Stanka, i govori ovin muškin “Ma ajdešto ste se stisli i vi ste mi neko muško, ajmo naprida!” Ona prid nam fićon, za njon taj diver mi mercedeson. On nju prostigne bliže Svetog duha. Tamo je prostignija. Vidin na otoj stani( pokaziva na lijevu stranu) na brdu naša vojska nije. To naša vojska nije, ja njim govorin “Eno četnika!”.
“Nemoj paničarti, nije to su naši”. Ja kažen “Nisu, nisu naši ono su četnici, naši nisu, naši su lipši!”. Vidin ja one brade. Dočeka nas u civilu čovik, on nama govori da iđemo naprid. Ja njima govorin “Mi smo ušli među četnike!” Oni meni da nismo vidin ja s druge strane desne bliže mora, vidin isto da njih ima. Mi smo, došli doJurjevca. Naši su tamo od zapada. Pucaju naši odtud, njiovi odtud. Krenli mi dalje ja vidin njih 4. Stisli se.
Govorin ja njima “Pogledajte ovu su van četnici”. Oni mani jope “Nemoj paničarti” Ja njima govorin, tom diveru “Niko ajmo mi u Posedarje”. Veli on “Di ćeš u Posedarje Maslenički most je pa! Di ćeš u Posedarje, ti znaš što je sad u Posedarju”. Nisu oni mene tili poslušat, da bogda da jesu! I mi naprida. Možda jedno 500 metara ima zemlje, možda jedno 2-3 kamiona, samo jednom trakon možemo vozti. Tu smo mi zemlju prošli i jedan put poče pucat po nami. On stane i mi ležemo. On veli “Lezmo!” Mi smo poligali na cestu. To je pucalo, metki frcali priko nas. To se smirlo, ajmo mi, iđemo dalje. Dica plaču! Mi njima vajik govorimo “Nemoj plakati neće nista biti.”
Mi smo krenli dalje, ima još jedna barikada mi smo i to prošli. Kad smo to prošli, ponovno su pucali. Mi smo izašli iz aute i tu smo ostali par minuta i kad se to stišalo mi smo krenili dalje. Mi dalje kad tamo isprida nas neki tamić. Ovaj diver svira njemu da prođe, da mu se makne. On polako iđe. Veli on nam “Evo našega tenka, evo naše vojske”. Kad ja pogleda desno, kad vidin ja ona vojska bivša, Jugoslavenska vojska. Velin ja “Nisu to naši to s četnici!” Ma kakvi veli “Nemoj paničarti”.
Oni meni vajik da mučin nemoj paničarti, nemoj dicu strašti. Kažen ja njima pogledajte, vidite li da imaju one petokrake i one kape. Ja ga vidin, ovako je sta i pušku drži, vidin ga kako je cesta prošla pa ima stara cesta pa bili put onda asfalt. On stoji ima nji par jedan oddrugoga malo dalje stoje. Kad ono poče pucati. Ovo naši pucaju u zrak, ja velin ne pucaju vidite li da pucaju u ovaj tamić i oni meni da nije. Jedan put stade taj diver i veli“Dobro je Luca rekla ovo su četnici izađte van!”.
On iskoči iz aute ovako (stavlja ruke iza glave) ruke stavi “Izađte van i dignite ruke da nas ne pobiju”. On izađe prvi i okrenijese prema njima i onda smo mi počeli izlasti. Al oni počeše pucati prođe metak između mene i tog Bore . Viče Branko “Ajme majko ubiše mi maloga!!!” Oni kako je on izaša onaj viče “ Baci dete, baci dete”!!! Ovako san ja izlazala s ovon nogon na cestu, s ovon san vako učinila, kako je on pogodija kroz šofer šajbu pogodija je i mene u nogu.
Ja pade doli. Oni dalje viče “Baci dete, baci dete”! Dođe ovaj Branko i samo spušta maloga. Ja vidin Branka svog u krvi, on spušta onoga maloga prida me. Mali koda me gleda. Ja pošla rukon da ću malome oči zatvorti. Prozujalo mi kroz glavu da stari narod kaže da “Anđelu se ne zatvaraju oči”. To je dite.... Reka bi.... Samo nema krila. I u jednom momenu ja mislin sad ću mu ugledati krila. To je anđel!!! Plave okice slatko šesno dite, sedam godina je ima. I on prida mnom i njegova krv, vako su mu probli ( pokazuje na glavu)metak. ĆapašeBranka! Njega isto par metaka u noge izrašetali. Ovi Bore uteče. Ćer moja iznosi malu i prilazi priko mene i kako prilazi priko mene ona mala veli “ Ajme meni ubili su moga Juru”!!! Četiri godine dite. I ona govori njoj “ Nije srce, nisu nisu” Ona nju odvede dalje. Taj mali je bija uza me i Niko kako je vidja da pucjau po nama da san ja pala da je mali mrtav okrenja se prima nama oni su straga pucali i on pade prida me. Kako je pa, nako san ga ja zvala “ Niko, Niko!!!”On je samo podiga glavu i vidin ja ispod njega krv vrije i od malog i od njega.
Ćer mi odnila onu malu ostadošmo ja i ta dva mrtva. Ostale civile su postrojli vidin ja veživaju ji žicon bodavon iposlagali ih. Sve je to vojska Jugoslavenska nema domaći. Kad se smračilo, dođoše jedna grupa. Ovi jedan viče “Treba ih sve pobti odma, sve ih treba pobti”. Onda jedan nije da. “Onda iđu svi u Knin!” Dođe jedan kod mene. Nogon me udari i govori “Štas ti tu legla majku ti ustašku”? Velin ja “Dušo, ne mogu ranjena san” A on ćućni kraj mene i govori “Šta te nijesu ubli, majku ti ustašku. E kad nisu oni ja ću!” Izvadi nož, a ima pištoj i pušku onu što je bajoneta na njoj.
Oštri dva noža prid menon i govori “S kojin ću te majku ti jeben?” A velin ja “S kojin ti je lakše, s kojin ti je brže.” “A iman ja još nešto za tebe!”Izvadi pištolj i stavi mi pod glavu. Posli se ta vojka ponašala drugačije nega oni. A meni jedan žena iz Posedarja isto ranjena, uvik govori da mučin. On veli “Po Vukovaru su djecu srpsku klalii rizali in prstiće i ogrlice pravili”Ja velin “Ko kod to radija ja ga ne branin da bogda on mrtav osvanija.”Kaže on “To su ustaše po Vukovaru radli” A govori on dalje “Vidi mogu ja tebe i vako” I onda onu pušku upre u mene. Velin ja “Jadan li si! I ti mi borac, ti si niko i ništa” Veli on “Šta???” Ja ponovi “Ti si niko i ništa, ja da nisam ranjena ja tebi ne bi ništa.
Da iman oružje ja tebi isto ne mogu ništa nit bi ti ja što napravila, jer ja nisan takvog srca, a ti nemaš s kin se borti, a vid ovi što pucaju na vas prida nje ajde tamo se borte nas puštite nećemo vi vama ništa nećemo vi vani ništa.” A on stalno zapitkuje koliko ima ustaša u Pridragi velin ja “Ja ne znan što su to ustaše” Veli on “Kako ne znaš ćaća ti je bija ustaša” Kako ti znadeš, ja ne znan da je bija ustaša, ti znadeš”.
Meni je valjda Bog da snage, nije me bilo briga ja san samo mislila one curce da ne siluju i od njih što ne napravu. Ja govorin “Jesilti oženjen?” Veli on “Nijesan, pa šta onda” Velin ja “Dabogda se živ i zdrav majci svojoj vratja i oženja se i rađali ti seal kad god vidja svoje onda vidja i ovoga!” I upre ja u malog. Veli on “Majku ti jeben ustašku” I diže se i ode od mene. Ove žena što je ranjena do mene se stala smijati veli kao si mogla velin ja mene uopće nije briga meni Bog daje snagu mene nije briga za mojin životon. Tu smo ležali cilu noć. Kiša je padala.
A oni tuku nas iza tenka, a naši tuku tenk, oni od nas pravu živi štit. Oni našim javljaju, al naši nisu virovali. Tražili su moju ćer da zove i neka ona s njima razgovara da im kaže da ne tuku tako je i bilo. Sin od divera je doktor, on je sazna i za me i za maloga i divera mi. Prigovarali su da po nas dođu ujutro oko 9 sati. Doša čovik iz Posedarja i uvatli su i njega i pitali ga ko ima u Posedarju. On je reka “Ima naše vojske”. “Nema ustaša?” piataju ga. Jope ponovi “Ima naša vojska!” “ima li crnokošuljaša?”“Ima naša vojska!” “Koliko ih ima?” “Ima 5 iljada možda tri manje, tri više ali spod 5 iljada nije.” Ovaj govori “Bežmo moramo se povu攓Što rade?” “Ne ne znam, spremaju se za pokret di će ja ne znan!” govori ovaj iz Posedarja. A nije niko bija nego neka Joka i muž joj, niko više nije bija. Oni se povuku. Naši onda traže Stanku Klapan ona je znala vozti ali ona i Bore su utekli.U kombise potrpalo 4 diceU kombiju nije bilo goriva, gurli su neki jer je bilo nizbro. Došli smo u jednu kuću u toj kući dočekamo noć. Jedni su otišli naprid javiti da smo još ode. Ova se gamad povukla.
Uvukli se mi u u tu kući. Veli mi ćer ovoj maloj “Ako dođe neko da bi mene uzeja sobon ti reci “Nedan moje mame!” Mala jadan po noći zaspala i uvukla se pod krevet i viče iza sna “Nedan moje mame, nedan moje mame” Mi smo u toj kući poskidalijogije, legli dicu na nji po podu, dvadeset i nešto nas ima u toj kući. Neko ranjen, neko nije.Još je jedna žena bila imala je malog od 4 godine i ona je meni privijala i ženi iz Posedarja rane.
Našle u toj kući lancuna, kidala ih i šugamane vadile iz ormara, zavijale rane. Niko ništa nije ija. Išle one van ujutro, nađu tuke i zakolju tuku i skuvaju. Bilo je pašte u kući tako da su napravli dosta juhe tako da smo ostali još jedan dan. To je bilo u četvrtak, tek u nedilju ujutro prije nego što je svanlo upanu njih dva, al naši. Ovi jedan je poslije ubijen na Novu godnu je zaklan kod Zelenog rasta, bija je i sin od ove žene iz Posedarja. Pitali su koliko nas je ranjenji. Oni će nas odvest prema Jovićin. Kako nisu mogli sve ranjene jedan je osta, jedan je otiša po pomoć. Došlo je 20 gardista tako da su nosili dicu i nas ranjene. Kad smo se omakli od kuće ponovno je zasulo. Pucali po nami i tu smo mi malo stali i sišli naprida. Kažen in ja “Ostavte mene sebe spaste” Oni nisu tilikaže “Mi ćemo poginit,lali vićete s namin ići” Tako kad se sve smirlo mi smo išli prima Jovićima, tamo nas je dočekao puno doktora i kola bolnička.
Svjedočanstvo Ane Buterin iz Paljuva

Muž mi je za vrime rata bija u Rijeci. Kako je bija bolestan ćer mi ga odvela k sebi u Rijeku čin je rat počeja. Da san ja znala što će kasnije biti ne bi ni ja ostajala. Mi smo na Svetu Katu svi otišli u izbjeglište, to je taman bilo kad je Maslenički most zatvoren. Kasnije se sve opet otvorilo pa samo se mi vrat`li svojin kućan. Imala san ovaca i te peradije, zato san se vrat`la. Za to vrime što smo bili van Paljuva, ja san bila smištena kod sina i neviste u Zadru. Dok san ja doli bila, ovce i perad`ju mi je čuva jedan susjed.
On me kasnije i mol`ja da ja ostanem s blagon oko Nove god`ne kako bi on otiša kod žene u Punta Skalu. Bome san tako ostala 42 dana zarobljena u selu. Nisu me držali, al` nisan nigdi mogla bižat`. Ostalo nas je tada 23 mještana u selu. Kol`ko se sićan, ja san bila najmlađa među njima. Niko nije smija biti u svojoj kući. Svugdi smo se sklanjali da im se ne nađemo na putu. Ti prvi dana san normalno gon`la ovce i puštala peradiju. Jest da se pucalo, al` što san mogla. Često san išla kod svekra i svekrve od ćeri mi.
Oni su imali podrum pa bi se tu znali sakriti. Jedino san tu i mogla spavati. Na sriću, pa mi je ćer prije nego se to zakuvalo donila higijenskih potrepština. Uz to sam još imala bater`ju, tableta i šibica. Svaki dan bi tako zatvor`la blago i došla k njima spavati. Na staru god`nu, u rano jutro smo čuli nemilo pucanje. U to je dolet`ja i diver od moje ćere, vičući; “Biž`te, evo ih! Već su došli prid Paljuv!” A ko da smo znali di ćemo.
Uzeli smo sebe i trč` kroz šmrike u krš. Tu se lako izgubiš. S menon je osta Vice Nekić, Pere, Maša, Anka i još nji neko`lko. Čuli smo naveče da auti bruje kraj mora, al` nismo znali čiji. Ujutro smo ka` munjeni išli po kršu, nismo znali di ćemo. Prijatelj Pere se vratija kući da vidi što se događa u Paljuvu. Odma je natrevija na pokojnog Ranka i vrat`ja se namin. Za Ranka je kaza samo meni i Vici. Nije smija drugin govor`ti jer među njima su bili i Rankovi mate i ćaća.
Da je njima reka oni bi odma poletli k njemu i tako bi nas četnici odma otkrili. Drugu noć nam se i Tome pridružija. Ja samo i Ika Baraba ostale i drugi večeri tu spavati u kršu, a drugi su otišli bliže moru. Ostale smo, bome, tri-četri dana tu same. Nakon toga san ih otišla tražiti jedno jutro, al` su bome oni otišli, a nas ostavli. Sve zajno (misli “zajedno”) san 11 noći noć`la u kršu, pod golin nebon.
Na sebi san imala samo vuneni đemper i čizme. Još san na toj zimi i stvari dobila, a mogla san se smo u moru prati. Jadna bi tako naložila malo vatre kraj mora i oprala se, gledajuć` oće li me opazit i puca`t po meni. Ti san dana samo dagnjica brala i ila. Ja san ih vriće ila, a Iki san ih pekla. Jednon joj je i slabo došlo od njih, bojala san se da ne umre jer što bi onda s njon. Kol`ko san bila gladna i umorna nisan jadna ni znala koji je dan. Odlaz`la san gledati i imala di koga, al nisan na nikog nailazla. Sva srića pa je Tome naiša na nas pa nam je reka da se drugi kriju u Ramića.
Kaza nam je da je i na mrtvog Antišu naiša prijatelj Pere dok je iša obići Ranka, da ga nije što načelo. Ležali su svega dva-tri metra jedan od drugog. Šnjin smo, tako, polako i otišli u Ramića. Tu smo bili dva-tri dana. Naišla je tada iz Pridraga neka vojska što je pucala. Onda smo ope` bižali u krše. Jednu smo se veče dogovor`li da ćemo probat izać` kraj mora. Nismo mi tada znali što se oko nas događa, jel` Slivnica pala ili nije. Al bome kad je noć pala, odustali smo. Pere, Maša i Ika tada nisu bili s namin, oni su otišli svojin starin kućan. Poslije san i ja došla k njiman.
U međuvrimenu su materi i ćaći kazli za Ranka, pa su ga i oni išli obaći. U tom su ih i pokrili s nekin starin dekan. Njiov Crveni križ je reka bija da će ih zakopat, al` nije. Ostali su još tako ležat. Svako san jutro išla po kućan tražit što za poj`sti. Morala san se sakrivat da me ne vide. Doša nam je jedan dan i Slavko Baraba za kojeg smo mislili da je poginja, al on se sakrija kod ženinih u Donjin Biljanin. On je sve oda koliko nas je ostalo u Paljuvu. Tako su nas i popisali. Za mene je reka da uvik bižin u šumu da me zato i ne mogu vid`ti. Došli su me, tako, jedan dan tražti. Sve san vidla, al` se nisan tila prikaz`ti. Pokojna Grla je rekla tom komandiru da nikog ne krijen u šumi neg` da iđen blago povirivat. Nakon dva-tri dana su ope` došli. Svašta su me propitali. Onda smo in kaz`li i za mrtve.
San je taj jedan reka za njov Crveni križ “to nisu ljudi, to su neljudi”. Nakon neko`lko dana je doša s bageron i tako smo ih pokopali. Čudo je to Božje kako san se ja spas`la. To san i svećenicima kazivala. Sve san to zasanjala večer prije. Baš je Pere kaziva na 40-ti dan kako je Isus uskrsnija, al se naruga jer nije virova da ćemo više živi izaći. U tom san ga tješ`la, pričajuči da ćemo i mi izaći sigurno. Tu san noć baš sanjala da pričan s taksistom iz Posedarja i da mi on veli kako ćemo izaći iz Paljuva. Ponudla san mu sve novce što san imala u sebe samo da mi kaže kako. Onda mi je pokaza put navr`glavce, prema Nozarevtu i od tu priko starog posedarskog mosta. Prišli smo tako na pašku stranu i u tom je on nesta, a ja san se probudla. Nije mi Pere u to povirova.
Kad ujutro, taman kad je zora zabil`a čula san da nešto klapa oko kuće. Primrla san od strava. Kad se jednon na vratin pojavi neko. Čekala san samo da krene rafalon po namin. Al` biše to naš Marjan. Sriće kad smo ga vid`li. Reka nam je da iđemo s njim u šumu pa da ćemo kad noć pane pobići. Nisan ja dala jer san znala da će biti čuda ako četnici vide da nas nema u selu. I otišli smo točno onin puton koji san ja veče prije zasanjala.
Čak san jedan dan uzela velku vriću i otišla u polje nabrati pamidora i paprike. Točno san in bila na ništanu. Iznad mene lete avioni i pucaju, a ja pamidore beren. Eto kol`ko me Bog čuva. Sin mi je bome i mislija da san mrtva jer su mu tako svi govorli. Kad su mu tu noć zapucali puškama isprid kuće, kad su mene dovezli skočija se ka nikad u životu. Sutradan su me svi došli obić. Svi znani i neznani.

STRADANJA CIVILA ZADARSKE ŽUPANIJE U DOMOVINSKOM RATU (8) / DONJI i GORNJI PERUŠIĆ, TE KORLAT

“Inspektore odi sa mnom na misu pa bilježi”
- Istinu o majčinom ubojstvu smo i saznali tek kad je otac doša. On ju je i pokopa. Utvrđeno je da je ubijena iz pištolja. Pucano joj je u slipočnicu. Oni su došli točno s tom namjerom da je likvidiraju. Otac je tada pobiga kod susjeda Branka Pupavca, koji je bio načelnik sela da mu pomogne. Molija ga jeda ode gori u kući i da spriječi da mu ubiju staru. Al` nije- Ivanka Ćurković
pišu: Ivana Karamarko
i Nikolina Kovačević
U selima Perušić Donji i Gornji ubijeno je pet civila, starijih mještana koji su ostali u svojim selima za vrijeme okupacije. Donosimo svjedočenja civila koji su prošli torture “martićevaca”započete odmah nakon blagdana Velike Gospe 15. kolovoza 1991. godine.
Svjedočanstvo Mladena Guzića

Radio sam u Benkovcu u trgovini tako da puno tih iz Benkovca poznava, jer mi je trgovina bila ispredondašnjeg doma JNA. Sve te “martićevce” san poznavao. Niko meni nije priša i reka: “Mladene biži ća svoju dicu spasi.” Vodio sam straže seoske, a 17. iza Velike gospe, kad su oni počeli barikade turisti su bižali, a mi smo ode u okruženju ostali. Kad su svi otišli ća mi smo ostali domaći čuvati. Napravili smo raspored. Bili smo raspoređeni na 4-5 mista ovisno o situaciji. U svakoj grupi smo imali 4 čovika. Naoružanja nismo imali. Bilo je 6-7 lovaca u selu. Ti ljudi su nam dragovoljno dali puške lovačke, tako da smo na svakom položaju imali po jednu pušku lovačku ili pošadu ili masku koju smo imali iz JNA.
Bojimo se! Znamo kakvi su -vragovi. Pravili smo smjene. Nas troje smo to vidili i dogovarali se. To je bija pravi dogovor. Nekako smo nabavili goriva. U boce pivske nalili bi benzina i to smo kod Šime našeg pokojnog na kući s tim čekali. Računamo ako tenk bude tuda prolazija sa te terase ćemo baciti bocu na tenk. Ne možemo mi drugčije, to je tako bilo. Bilo je strašno opasno. Kako su oni iz Kolarne pucali na Vukšić i Lisičić, čujemo sve. Uzbuna! U selo smo stavili isto neke dečke. Mladi dečki, školarci, da bar dotrče od mista do mista da nam jave. Vezu nismo imali.
Taj Srbin Matić je bija ode. Nemoš ti od njega se makniti. Kuća mu je tu na sredini, a da bi doša od jednog položaja na drugi moraš proći cilo selo. On je bio naoružan. Ima je neki mitraljez. Za njihov Božić on bi rafale puca. Mi bi još ko dica bižali. Ko mu što smi. Njihova milicija, njihovi zakoni i što ćeš ti onda. Tako smo se organizirali i u međuvremenu smo dobili od MUP - a puške i odma je bilo lakše. Nakon toga smo išli uZadar, ja i Živko Guzić tražiti naoružanje kod Marinovića. Oni su mislili da će nam dati jednu pušku mitraljez. Pitaju kako ćemo ga doniti i priniti.
U Općini smo rekli da ga oni nekako do Stankovaca ili Biograda pribace, a poslije ćemo mi kroz krš doniti. Al’ ko će to?! Nismo ga ni dobili. Kako se približavao još veći napad ja sam prista i raditi. Zapritili su mi da skinem reklamu. Siniša Medak iz Viranja. Ma znan ih sve! Kad bi ih nabraja ne bi u novine stali. Rekli su mi da skinem reklamu i danaručujem robu iz Knina i novce njima dajem. Imali su ili sablju il’ nož. Bili su došli kod mene u trgovinu i tu (pokazuje na vrat) su mi je stavili. Pitaju Drinu. Ja Drinu cigarete nemam.
Kažem da sam proda. Što ću in sad objašnjavat. Kažu : “Reklamu nemoš skiniti?” Reko: “Ne mogu, s čin ću je skinti?” On -rafal i skine reklamu. Kad san iša kući s posla, Burza stoji na kantunu dječje robe i pušku u mene upire. Veli: “Što ti ovda šetaš?” Ja kažen:” Burza, radija san do sad. Evo podne je iden ća.” Veli :”Da se više nikad nisi vratja ođe.” Inspektor policije u Benkovcu, Burza. Počeli smo tada napuštat selo. Najprije dicu smistit. Pošaljen ja dicu i ženu u Zadar,a 5. 9. je bilo. Izaša san kraj vojarni. Računan vruće je, isprid vojarne ih ima. Ja prolazin i sviran. Fala Bogu dobro je. Eto vraže, malo dalje s koson i bradon opet stoje. Fora opet svjetlo, sviranje. Oni mašu, meni tri prsta dižu. Doša san u Nadin kod naših. Jednu uru san tamo bija.
Dok san doša sebi. U Zadru se priključija odma vojsci. Isto san ima samo lovačku pušku iz Briševa. Pokojni Ante Surać mi da svoju pušku. Smistili smo se u nekoj srpskoj kući koja nije bila naseljena, imala je neki namještaj i telefon. Granate padaju priko nas. U jednom momentu zvoni telefon.Ja se javin. Veli : ”Di padaju granate?” Glas mi poznat. Brat mi Branko. Ja od sriće ne znam di san. Onda san priša na naše stankovačko područje. Ja san u Pristegu bio zapovjednik voda na 200 metara bojišnice, a oni su bili udaljeni na 150 metara od nas. Uvečer smo pričali s njim kad je tiho. “Mi ćemo vama dati janje vi nama kave, cigareta...”
Što ste me pitali nkako je bilo za vrime UNPROF-ora. I ode kod mene je bilo 18 ih u kući, među njima i sestra od Jokića iz Podluga, a još je u mojoj kući bila od Grge Čerine žena. Brat od te Jokićke, taj Jokić dolazio je po drva iscipana i iznosi izkuće i ona veli:”Brate ko će namicipat? Samo smo žene i starčad!?” I on sad dolazi isprid kuće moje! Mene je šok uvatija kad san ga vidija!Meni je firma bila PZ Vukšić mora sam otići u firmu i proć kroz Kolarnu al nisan smija, al sad mi neko u Zagrebu politiku vodi. Znaju li oni di je Perušić i Benkovac.
Noćas san baš sanja ružan san. Vrišta san! Digla mise žena i mala oćul na hitnu ići. Ja san fala Bogu osta živ. I sada kad meni kažu suživot. Ni jednom ja nisam reka dobar dan. A oni mene zovu :”Mladene, Mladene!” Al oni za mene ne postoje. Kakvi su to ljudi di je humanost. Toga kod njih nema. To nemože niko virovat nego onaj ko je živija s njima. Brata su nam tu jednog pribli i dovezli su ga u selo i velu:”Dalje ne smimo, tamo su ustaše.” Ko je ustaša? Kad sam ja rođen, kad su bile ustaše. Oni su meni kako san u trgovini govorili da bilježin ljude koji idu na misu. Ja san in reka:“Inspektore odi sa mnom na misu pa bilježi.”
Svjedočanstvo Ivanke Ćurković, kćeri ubijene Peke Zrilić

Znam da su ubojstvo matere mi Peke počin`li Bota i Pupavac, iz sela. Mater od Pupavca mi je sama rekla da su oni bili poslani. Ja sam tu ženu našla nakon Oluje i pitala je kako je to bilo. Nije joj bilo lako, plakala je. Teško je bilo susret` se s nama, djecom poginule. Čak me zagr`la i poljub`la. Cilo vrime je žalila. Rekla nam je da su navodno poslani od strane nekih naših sumještana iz Perušića koji su u to vrime bili vođe tadašnjih srpskih političkih stranaka.
U selu je u to vrime ostalo svega 20-ak mještana. To su bili pretežito stariji ljudi. Meni su čak svekar i svekrva ostali. Iz njihovih priča sam puno saznala. Oni su se jako dugo skrivali, svukuda su spavali, po kršu, štalama i grobljima. U kući nisu jer da su ih našli na licu mista bi ih ub`li. Moj je otac također sugdi spava nakon tog majčinog ubojstva, ali u kući nije. Mamu su ub`li 26. 4 1992. godine, a otac se tek 13. 6. izvuka iz sela. Točno na svetog Antu, tako se i zove. Istinu o majčinom ubojstvu smo i saznali tek kad je otac doša. On ju je i pokopa. Utvrđeno je da je ubijena iz pištolja. Pucano joj je u slipočnicu. Oni su došli točno s tom namjerom da je likvidiraju. Otac je tada pobiga kod susjeda Branka Pupavca, koji je bio načelnik sela da mu pomogne. Molija ga jeda ode gori u kući i da spriječi da mu ubiju staru. Al` nije. Oni su njega vidili kad su došli kod majke i pucali su za njim dok je biža.
Nakon toga su pozvali policiju iz Knina i taj je Bota, navodno, prizna da je ub`ja moju majku, al` je svejedno nakon dan-dva bija puštan na slobodu. Vjerojatno su mu rekli da prizna, al` da neće snosit` nikakvu kaznu, nego da se čisto ta knjiga zatvori. Mi još dan danas nismo sigurno da li je uboj`ca Bota, Pupovac ili neko treći. Ne znamo ko je povuka okidač. Znamo da je s njima bila i treća osoba za koju ne znamo ko je. On je doša naknadno u kuću, nakon ove dvojice. Sumnjamo da ju je možda čak taj treći ub`ja. Suđenje je bilo u Zadru, u njihovoj odsutnosti. Bota je dobio 26 godina, a Pupavac je proglašen neuračunljivim. Otac se nikad nije pomirija sa majčinom smrti. Jako je obolija nakon toga. Ja sam za vrime ubojstva bila u Zadru sa brtom, di također imamo kuću. Jako dugo nije moga spavati, svaku noć se skaka iz sna, vičući.
Svjedočanstvo Milana Jurjevića iz Korlata

Meni je cijela kuća bila srušena, osim jedne prostorije koja je ostala. U toj prostoriji je živjelo nekoliko njih civila. Prije nego su nam srušili kuću, otac im je svaki dan mora peći janjce. Dolazilo bi puno njih. Kad su odluč`li otići onda su srušili kuću. Tada je u Korlatu ostalo svega 10-12 civila. Ja sam osobno našao svoje roditelje koje su ubili, Josu i Danicu. Našao sam ih po priči Jeke Vide koja je bila u selu kada su ubijeni. Čak mi je rekla imenanekoliko ljudi koji su najvjerojatnije odgovorni za njihovu smrt.Kad sam ih pronašao već su bili u poluraspadnutom stanju. Ispod majke je već bila ulegnuta zemlja. Otac je bio sahranjen u jednom vrtlu, a mater u drugom s druge dvije žene. Prije nego sam ih naša, iša san još na dva mista za koje mi je pogrešno kazano. Oca sam naša prema ruci koja je bila iznad zemlje. Već je bio u raspadnutom stanju, zbog kreča koji je bio bačen na njega. Imao je metak u čelu, dok je majka pronađena s 9 ili 12 prostrjelnih rana, više nisam siguran.
Otac se inače dugo vrimena skriva u sestrinoj srušenoj kući. Vjerojatno su ga našli kad je mater poša tražiti. Imam osjećaj da su oca već na neki način ubili kad su mu odvezli konja i kravu, koji su mu život značili. Dvije i pol godine prije nego su ubijeni sam ih vidio. Tada sam otišao na teren i više ih žive nisam vidio. Zadnji civili koji su izašli iza akcije Maslenica bižali su preko Pridrage, a neki preko Nadina.

Udruga sudjeluje na svim programskim aktivnostima koji su u organizaciji Zajednice udruga Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata RH

1. Susret hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata
   
2. Javne tribine ”DJECA U MINSKOM OKRUŽENJU“
3. Susret djece ”MALI SMO DIO VAŠEG VREMENA, A VRIJEME ČINI SVOJE, ŠTO ČINITE VI?“
4. Sjećanje na 404 poginule djece u Domovinskom ratu, pod nazivom ”Mali križ – velika žrtva“

Ove PROGRAMSKE AKTIVNOSTI tradicionalno se održavaju svake godine

HRVATSKI CIVILNI STRADALNICI DOMOVINSKOG RATA SU JAKO LOŠE ZAKONOM OBUHVAĆENI. ZAPREKE U ZAKONU NAM OGRANIČAVAJU PRAVA. OBITELJI POGINULIH NE MOGU OSTVARITI OBITELJSKU INVALIDNINU AKO RADE ILI SU U MIROVINI KOJE SU JAKO MALE. UDRUGA SAVJETUJE SVOJE ČLANSTVO DA MIROVINE ZAMRZNU KAKO BI MOGLI OSTVARITI OBITELJSKU INVALIDNINU KOJA IZNOSI 831,50 KN. OPSKRBNINU  1.097,58 KN. I PRIPOMOĆ U KUĆI KOJA IZNOSI 764,98 KN.IZNOS KOJI OBITELJ POGINULIH MOŽE OSTVARITI JE 2.694.06 KN. KORISNICI SVIH NAVEDENIH PRAVA U RH JE OKO 387 NAJVIŠE IZ NAŠE UDRUGE. NI DAN DANAS SE NEZNA KOLIKO JE POGINULO CIVILA U DOMOVINSKOM RATU  BARATA SA RAZNIM BROJKAMA NAVODNO 8000 TA BROJKA NIJE KONAČNA. PO KORISNICIMA PRAVA I BROJU  POGINULIH VIDLJIVO JE KOLIKO KOŠTAMO DRŽAVU. SVE OVO UDRUGA ODRAĐUJE KAKO BI OBITELJ POGINULIH BAREM BILA MATERIJALNO ZBRINUTA. ISTO TAKO INVALIDE SVAKE DVIJE GODINE UPUĆUJEMO NA REVIZIJU INVALIDITETA GDJE  TAKOĐER NAŠA UDRUGA PREDNJAČI U RH.

U NAŠOJ UDRUZI IMAMO JAKO PUNO ČLANOVA KOJI SU  HRVATSKI BRANITELJI ALI SU STRADALI NAKON POVRATKA U SVOJE DOMOVE NJIMA TAKOĐER RJEŠAVAMO PRAVA KOJA IM PRIPADAJU.

ŠKOLOVANJE, STUDENSKI DOMOVI, ZAPOŠLJAVANJE, ZDRAVSTVENA ZAŠTITA I SVE PROBLEME SA KOJIMA SE SUSREĆU NAŠI ČLANOVI RJEŠAVA UDRUGA.

APELIRAMO NA DRŽAVNE I JAVNE SLUŽBE DA SE PRIDRŽAVAJU ZAKONA O ZAPOŠLJAVANJU RANJENE DJECE, DJECE POGINULIH , ZATOČENIH I NESTALIH CIVILA.

OSJEĆAMO SE KAO GRAĐANI DRUGOG REDA KOJE NIKADA NITKO NE SPOMINJE -  KAO DA NAS SE SRAME

TRAŽIMO REGISTAR POGINULIH HRVATSKIH CIVILA U DOMOVINSKOM RATU. ZBOG NEPOSTOJEĆEG REGISTRA IMENA POGINULIH CIVILA NISU UPISANA NA SPOMENIKU MIROGOJ. UDRUGA JE ZA SADA UPISALA 122 IMENA POGINULIH U NAŠOJ ŽUPANIJI, KADA BUDE GOTOV REGISTAR POGINULE DJECE TRAŽITI ĆEMO IZGRADNJU SPOMENIKA ZA ŠTO IMAMO POTPORU OD ŽUPANIJE A NADAMO SE I OD GRADA.

PROGRAMSKE AKTIVNOSTI NAŠE UDRUGE U 2009. GODINI

03.01. DAN OBRANE OPĆINE POLIČNIK POLAGANJE VIJENACA I SV. MISA

16.01. SASTANAK KORDINACIJA UDRUGA

18.01. SJEĆANJE NA OBITELJ ČENGIĆ U ERVENIKU POLAGANJE VIJENACA SV. MISA TE OBILAZAK KUĆE U KOJOJ SU MUČKI UBIJENI I ZAKLANI (OTAC , MAJKA I DVOJE DJECE OD PET I JEDANAEST GODINA)

21.02. SASTANAK IO ZAJEDNICE UDRUGA U ZAGREBU

22.01. DO 24.01.OBILJEŽAVANJE AKCIJE MASLENICA POLAGANJE VIJENACA NA GRADSKOM GROBLJU, KAŠIĆU, ISLAMU LATINSKOM, SV. MISA NA VELEBITU (PODPRAG) I RUČAK UZ NASTUP KUDOVA

27.01. PRIMANJE KOD ŽUPANA GOSP. STIPE ZRILIĆA

05.02. PRIMANJE KOD DOGRADONAČELNIKA GOSP. DRAŽENA GRGUREVIĆA

08.02. OBLJETNICA (16) STRADAVANJA CIVILA U MEDVIĐI POLAGANJE VIJENACA I SV. MISA

15.03. GRADSKI ODBOR HDZ

20.03. SJEĆANJE NA POGINULE BRANITELJE 93. ZRAKOPLOVNE BAZE U SUKOŠANU I ŠKABRNJI POLAGANJE VIJENACA I SV. MISA

15.04. DEVETA REDOVNA IZVJEŠTAJNA SKUPŠTINA NAŠE UDRUGE - SV. MISA ZA SVE POGINULE U DOMOVINSKOM RATU- CIVILE I BRANITELJE, SKUPŠTINA I SVEČANI DOMJENAK UZ PRIGODNU GLAZBU

16.04. DANI ŽUPANIJE POLAGANJE VIJENACA, SV. MISA I SVEČANA SJEDNICA

24.04. PUŠTANJE U RAD UREĐAJ ZA PROČIŠĆAVANJE OTPADNIH VODA

28.04. OTVARANJE ŠKOLE NA BILOM BRIGU

03.05. SKUP HDZ U PREKU

05.05. OTVARANJE MUZEJA ANTIČKOG STAKLA

07.05. PREDAVANJE NA TEMU JESMO LI RAVNODUŠNI PREMA ISTINI O DOMOVINSKOM RATU?

08.05. SKUPŠTINA UDRUGE RODITELJA POGINULIH BRANITELJA

09.05. SASTANAK IO ZAJEDNICE UDRUGA U ZAGREBU

10.05. PREDSTAVLJANJE SPOMEN PODRUČJA DOMOVINSKOG RATA" BRDO KRIŽ" U BIBINJAMA

12.05. SKUP HDZ U JAZINAMA

14.05. SVEĆANO OTVARANJE BAZENA NA VIŠNJIKU

15.05. SJEĆANJE NA BLEIBURŠKE ŽRTVE POLAGANJE VIJENACA

25.05. PREVENCIJA SUICIDA I NASILJA U OBITELJI OBOLJELIH BRANITELJA  PTSP-a

29.05. DO 31.05. SJEĆANJE NA POGINULU DJECU U DOMOVINSKOM RATU U SLAVONSKOM BRODU (10 ČLANOVA IZ NAŠE UDRUGE SUDJELOVALO NA PROGRAMU)

04.06. MEĐUNARODNI DAN STRADAVANJA DJECE OD AGRESIJE ODRŽANO U BIOGRADU NA MORU KAO UDRUGA GOVORILI SMO O PROBLEMIMA RANJENE DJECE. POGINULOJ DJECI I NJIGOVIM OBITELJIMA KOJI NEMAJU NIKAKVA PRAVA.

12.06. DANI GRADA BENKOVCA POLAGANJE VIJENACA I SVEČANA SJEDNICA

13.06. SASTANAK IO ZAJEDNICE UDRUGA U ZAGREBU

23.06. POKOP NAŠEG PRVOG PREDSJEDNIKA KOJI JE PREMINUO OD TEŠKE BOLESTI

25.06. DAN DRŽAVNOSTI POLAGANJE VIJENACA

28.06. SJEĆANJE NA POGINULE BRANITELJE 112. BRIGADE POLAGANJE VIJENACA I SV. MISA

27.07. OBLJETNICA 7. DOMOBRANSKE PUKOVNIJE POLAGANJE VIJENACA I SV. MISA

31.07. DAN POĆINE PAKOŠTANE POLAGANJE VIJENACA I SVEČANA SJEDNICA

05.08. DAN DOMOVINSKE ZAHVALNOSTI POLAGANJE VIJENACA

12.08. SASTANAK IO ZAJEDNICE UDRUGA U ZAGREBU

23.08. DO 27.08. SUSRET DJECE  NA BJELOLASICI

MINISTARSTVO ZDRAVSTVA I SOCIJALNE SKRBI KOJEMU  PRIPADAMO NIJE MEDIJSKI OBJAVILO DA DJECA INVALIDI, DJECA POGINULIH, ZATOČENIH, NESTALIH I DJECA 100% INVALIDA IMAJU PRAVO NA BESPLATNE KNJIGE AKO NE PRELAZI CENZUS 1.995,00 KN. UDRUGA JE SVE KORISNIKE TIH PRAVA POZVALA  (49 DJECE).

28.08. DAN OPĆINE POLIČNIK POLAGANJE VIJENACA I SVEČANA SJEDNICA

MINISTARSTVO ŠKOLSTVA I OBRAZOVANJA NIJE SVOJIM ZAPOSLENICIMA U STUDENSKIM DOMOVIMA  DOSTAVILO KOJE KATEGORIJR IMAJU PREDNOST PRI UPISU U STUDENSKE DOMOVE. RANJENA DJECA, DJECA POGINULIH ZATOČENIG I NESTALIH CIVILA IMAJU PREDNOST. SRETNI SMO ŠTO SMO SVOJOM VELIKOM UPORNOŠĆU I PISANJEM ŽALBI UPISALI NAŠE ČLANOVE. MINISTARSTVO ŠKOLSTVA JE PRIZNALO  OVU NESURADNJU SA NAŠIM MINISTARSTVOM TE TVRDE DA SE OVO NEĆE PONOVITI.

25.09. DAN POLICIJE POLAGANJE VIJENACA

25.09. SABOR ZAJEDNICE RODITELJA POGINULIH BRANITELJA RH

26.09. DAN OPĆINE POLAČA POLAGANJE VIJENACA I SVEČANA SJEDNICA

26.09. SASTANAK IO ZAJEDNICE UDRUGA U ZAGREBU

06.10. DAN OBRANE GRADA ZADRA POLAGANJE VIJENACA, SV. MISA, IZLOŽBA SLIKA I KONCERT U KAZALIŠNOJ KUĆI

08.10. DAN NEOVISNOSTI POLAGANJE VIJENACA

08.10. DO 11.10. SUSRET HRVATSKIH CIVILNIH STRADALNIKA RH. NOVI VINODOLSKI (9 ČLANOVA UDRUGE)

SABOR ZAJEDNICE UDRUGA(IO UDRUGE)

10.10. HODOČAŠĆE HRVATSKIH BRANITELJA U ALJMAŠU(6 ČLANOVA UDRUGE)

15.10. ODRAĐEN PROJEKT U IZNOSU OD 50.000,00 KN. KOJE SMO NATJEČAJEM DOBILI OD ZAKLADE ADRIS. DJECA I ŽENE KOJI SU STRADALI OD MINA ( DJECE 15 ŽENE 4 ) UKUPNO 19 ČLANOVA KOJI SU SREDSTVA POTROŠILI NAMJENSKI. IZNOS SREDSTAVA JE BIO PO POSTOTKU INVALIDITETA ODLUKOM IO TAKO DA JE NAJVEČI IZNOS SREDSTAVA BIO 5.250,00 KN. A NAJMANJI 1.000,00 KN. SVI KORISNICI OVOG PROJEKTA SU  PREZADOVOLJNI.

18.10. DAN OPOĆINE ŠKABRNJA -POLAGANJE VIJENACA, SV. MISA I SVEČANA SJEDNICA

DOPISOM SMO SE OBRATILI OPĆINI ŠKABRNJA DA SE DJECI INVALIDIMA I DJECI OBITELJI POGINULIH KOJI ŽIVE U ŠKABRNJI A IDU U SREDNJU ŠKOLU  PLAČA AUTOBUSNI PRIJEVOZ. NA NAŠE VELIKO ZADOVOLJSTVO ODLUKOM OPĆINSKOG VIJEĆA OPĆINA ĆE U CJELOSTI FINANCIRATI AUTOBUSNE KARTE ZA  ŠEST (6) NAŠIH ČLANOVA.VELIKO HVALA NAŠOJ OPĆINI ŠKABRNJA.

22.10. OKRUGLI STOL "A TKO VAS JE TJERAO" MALOLJETNI BRANITELJI

24.10. OPĆINA POLIČNIK OTVARANJE DJEĆJEG VRTIĆA I OTKRIVANJE SPOMENIKA POGINULIM BRANITELJIMA- POLAGANJE VIJENACA

30. 10. PODJELA 98 ARANŽMANA I SVIJEĆA OBITELJIMA POGINULIH IZ NAŠE UDRUGE ZA BLAGDAN SVIH SVETIH

01.11. BLAGDAN SVIH SVETIH POLAGANJE VIJENACA

03.11. PREDAVANJE O HEPATITISU U BENKOVCU

04.11. PRIMANJE KOD GRADONAČELNIKA GOSP. ZVONIMIRA VRANČIĆA KORDINACIJA UDRUGA

11.11. SASTANAK KORDINACIJE UDRUGA

11.11. PREDSJEDNIČKI KANDIDAT GOSP. ANDRIJA HEBRANG SUSRET SA KORDINACIJOM UDRUGA

13.11. SVEČANO OTVARANJE 15. SŠNIDOR"ZADAR 2009"

14.11. SASTANAK ZAJEDNICE UDRUGA U ZAGREBU

18.11. 18. OBLJETNICA STRADANJA ŠKABRNJE POLAGANJE VIJENACA NA MASOVNOJ GROBNICI, KOMEMORACIJA, SV.MISA, POLAGANJE VIJENACA NA CENTRALNOM KRIŽU KAO DELEGACIJA ZAJEDNICE UDRUGA I POLAGANJE VIJENACA KAO ČLANOVI KORDINACIJE UDRUGA

17.11. PREDSTAVLJANJE KNJIGE "MI SMO ZADAR" IVICE MATEŠIĆA JEREMIJE

19.11. SJEĆANJE NA NADINSKE ŽRTVE POLAGANJE VIJENACA, SV. MISA NJAKON TOGA MOLITVA NA SVAKOJ POSTAJI  (14) KOJE SU OBITELJI UBIJENIH POSTAVILI U SJEĆANJE NA NJIH

24.11. DAN GRADA ZADRA BLAGDAN SV. KRŠEVANA POLAGANJE VIJENACA, SV. MISA I SVEČANA SJEDNICA

02.12. ODAVANJE POČASTI SVIM STRADALIM MJEŠTANIMA ŠOPOTA POLAGANJE VIJENACA I MOLITVA

02.12. JAVNA TRIBINA -  SPOMENICI DOMOVINSKOG RATA

20.12. OBILJEŽAVANJE 18.GODIŠNJICE UBIJENIH CIVILA U BRUŠKOJ POLAGANJE VIJENACA I SV. MISA

Udruga je utemeljena radi organiziranog okupljanja, zastupanja i pomoći svim Hrvatskim civilnim žrtvama Domovinskog rata koji su članovi Udruge na načelima međusobnog uvažavanja, povjerenja i solidarnosti radi bržeg i cjelovitijeg ostvarivanja prava koja im pripadaju bez namjere stjecanja dobiti. U svrhu ostvarivanja naprijed utvrđenih ciljeva Udruga obavlja slijedeće djelatnosti:

• skrbi o socijalnom statusu svojih članova,
• pomaže u ostvarivanju stambenog statusa, zapošljavanja, ostvarivanja prava iz zdravstvenog i mirovinskog osiguranja,
• školovanje.
• rehabilitacija putem školovanja,
• vodi brigu o dobivanju pomoći iz namjenskih fondova i donacija,
• pruža pomoć kod ostvarivanja stipendija na području Zadarske županije,
• organizirano i sustavno vodi brigu o dostojnom obilježavanju sjećanja na poginule Hrvatske civilne žrtve Domovinskog rata.

Udruga je humanitarna Udruga koja u skladu sa zakonskim propisima prikuplja i raspoređuje humanitarnu pomoć i donacije za potrebe članstva u skladu sa Zakonom.

Udruga je samostalna u ostvarivanju svojih ciljeva.

Radi ostvarivanja ciljeva Udruga surađuje s državnim tijelima, socijalnim, zdravstvenim i humanitarnim organizacijama i ustanovama, fizičkim i pravnim osobama.

Udruga vodi poslovne knjige i sastavlja Financijska izvješća prema propisima kojima se uređuje način vođenja računovodstva neprofitnih organizacija, te pravilnikom o materijalnom–financijskom poslovanju Udruge.

Svaku godinu Udruga ima Izvještajnu Skupštinu, te obavještava svoje članove o radu, problemima i financijskom poslovanju.

Svaku četvrtu (4) godinu se bira Predsjednik, dopredsjednik, delegati Izvršnog odbora, delegati Nadzornog odbora i delegati časnog suda

Članovi Udruge mogu biti osobe koje imaju status Hrvatskog civilnog stradalnika Domovinskog rata.

Učlanjivanje u udrugu je dobrovoljno.

ZAJEDNIŠTVO, TOLERANCIJA I UVAŽAVANJE

Diskriminacija, neuvažavanje, nebriga politike i društva, pitamo se za koga smo mi ginuli ? zar smo krivi što smo ostali u svojim domovima što nismo izbjegli u druge zemlje, mi smo ostali u svojoj Hrvatskoj sa svojom djecom i molili Boga da nam se muževi i braća vrate živi sa ratišta. Svih ovih godina civilni stradalnici Domovinskog rata osjećaju se poniženi, tolike patnje roditelja poginule djece, djece kojima su poginuli roditelji, djece koja su ranjena, obitelji nestalih, odrasli ranjeni, zatoćeni, silovane žene. Puno smo dali za slobodu Hrvatske a oni koji je vode žele da se sve zaboravi, dok je nas boriti ćemo se protiv zaborava i nećemo dozvoliti da nas vode u propast jer Hrvatska je nastala zahvaljujući braniteljima i civilima koji su ostali u svojoj Domovini.

Očuvanje digniditeta Domovinskog rata.

Registar poginulih Hrvatskih civilnih stradalnika  Domovinskog rata RH.

Svi poginuli u Zadarskojj županiji da budu upisani na spomenik ( Mirogoj)

Spomenik u Zadru.

Spomenik za poginule civile u svim Općinama Zadarske županije

Udruga Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata Zadarske županije je osnovana 31.ožujka 1998. godine, jedna je od posljednjih iz Domovinskog rata  koja je osnovana u Hrvatskoj, a djeluje na području Zadarske županije.

RADNO VRIJEME:

SVAKI DAN OD 09  DO 13 SATI -- ČETVRTKOM OD 17  DO 20 SATI

SJEDIŠTE / ADRESA:

ZADAR BRNE KARNARUTIĆA 6

TELEFON I FAX:

023/ 213-594

E- MAIL:

This email address is being protected from spambots. You need JavaScript enabled to view it.

OIB

45486054265

MATIČNI BROJ:

1408283

IBAN

HR172407000-1100046386 -OTP BANKA

OSOBE OVLAŠTENE ZA ZASTUPANJE:

PREDSJEDNICA LJUBICA KRCIĆ 098 9409998

DOPREDSJEDNICA ANA KRAJŠIĆ 091 9542447

Srbočetnička agresija potpomognuta Jugoslavenskom armijom na grad Zadar i Zadarsku županiju trajala je od 1991. do 1995. godine. Stradale su mnoge kulturno-povijesne znamenitosti, te su od toga najviše oštećeni crkveno sakralni objekti a nisu bili pošteđeni ni naši otoci.

Udruga okuplja sve kategorije Hrvatskih civilnih stradalnika iz Domovinskog rata: roditelji poginule djece, ranjena djeca, obitelji poginulih, zatočenih, nestalih, osobni invalidi, žrtve seksualnog nasilja, djeca osobnih invalida, djeca i odrasli koji su stradali od mina, minsko eksplozivnih naprava iz Domovinskog rata.

U Domovinskom ratu u  Zadarskoj županiji poginulo je devetnaest (19) djece i jedno djete pod drugim okolnostima

Na području Zadarske županije od mina je stradalo 285 osoba od čega 98 smrtno

Deset (10) obitelji nestalih 

U Zadarskoj županiji je poginulo oko 400 civila, ranjeno 62 djece i  140 su odrasle ranjene osobe

Velika večina naših članova su bili prognani u Domovinskom ratu.

Udruga broji 602 člana, 358 redovni, 244 djeca obitelji poginulih udruga skrbi o roditeljima poginule djece, ranjenoj djeci, obitelji poginulih, zatočenih i nestalih, osobnim invalidima, žrtve seksualnog nasilja i djeci osobnih invalida. 

U samom početku zbog neadekvatnog prostora povlačili su se mnogobrojni problemi u radu. Našom upornosti i razumijevanju Gradskih vlasti dobili smo prostor godinu dana nakon osnivanja (16 m2) za korištenje na neodređeno vrijeme, gdje pristup imaju sve kategorije Hrvatskih civilnih stradalnika Domovinskog rata.

Članovi smo Kordinacije udruga u Zadarskoj županiji od samog osnivanja udruge.

Članovi smo Stožera za obranu hrvatskog Vukovara Zadarske županije koji je osnovan  2012. godine.

ČlanIce smo Zajednice udruga RH.

Članice smo ZDRUGA braniteljskih udruga Zadarske županije

Udruga se odaziva na sve pozive i surađuje sa svima koji to žele.

Udrugu  financijski podupiru

2008.godina ZAJEDNICA UDRUGA RH, ZADARSKA ŽUPANIJA, GRAD ZADAR, NIN, BENKOVAC, BIOGRAD NA MORU, PAG, OPĆINE - ŠKABRNJA, PAKOŠTANE, JASENICE, BIBINJE, STARIGRAD, POLIČNIK, I PREKO, ZAHVALJUJEMO NAŠIM DONATORIMA

2009.godina ZAKLADA ADRIS, ZADARSKA ŽUPANIJA, GRAD ZADAR, OBROVAC, BENKOVAC, BIOGRAD NA MORU, OPĆINE -BIBINJE, ŠKABRNJA, STARIGRAD, ZEMUNIK, PAKOŠTANE I POLIČNIK - ZAHVALJUJEMO SE NAŠIM DONATORIMA

2010.godine HEP, gosp. FRANC FIRŠT. ZADARSKA ŽUPANIJA, GRAD ZADAR, OBROVAC, BENKOVAC, NIN, OPĆINE- STARIGRAD, ŠKABRNJA, SVETI FILIP I JAKOV, POSEDARJE, POLIČNIK, ZEMUNIK, BIBINJE,I PREKO - ZAHVALJUJEMO SE NAŠIM DONATORIMA

2011. godine gosp. FRANC FIRŠT, ZADARSKA ŽUPANIJA, GRAD ZADAR, BENKOVAC, NIN, OPĆINE- STARIGRAD, BIBINJE, NOVIGRAD, ŠKABRNJA, VRSI, ZEMUNIK I PAKOŠTANE  - ZAHVALJUJEMO SE NAŠIM DONATORIMA

2012.godina gosp. FRANC FIRŠT, ZADARSKA ŽUPANIJA, GRAD ZADAR, BENKOVAC, PAG, OPĆINE- BIBINJE, STARIGRAD, ZEMUNIK, POLIČNIK, POLAČA, ŠKABRNJA I PAKOŠTANE - ZAHVALJUJEMO NAŠIM DONATORIMA

2013.godina gosp. FRANC FIRŠT, ZADARSKA ŽUPANIJA, GRAD ZADAR, BENKOVAC, OPĆINE - VIR, STARIGRAD, ŠKABRNJA, BIBINJE, VRSI, PREKO, PAKOŠTANE I POLIČNIK - ZAHVALJUJEMO SE NAŠIM DONATORIMA

2014.godina gosp. FRANC FIRŠT, ZADARSKA ŽUPANIJA, GRAD ZADAR, BENKOVAC, OPĆINE- BIBINJE PREKO, STARIGRAD, ŠKABRNJA, VRSI, POSEDARJE - ZAHVALJUJEMO SE NAŠIM DONATORIMA

2015. godina gosp. FRANC FIRŠT, ZADARSKA ŽUPANIJA, GRAD ZADAR, BENKOVAC, PAG, OBROVAC, NIN OPĆINE - BIBINJE, ŠKABRNJA, PREKO, VRSI, SVETI FILIP I JAKOV, STANKOVCI I PAKOŠTANE - ZAHVALJUJEMO SE NAŠIM DONATORIMA

2016. godine gosp. FRANC FIRŠT, BAKMAZ, ZADARSKA ŽUPANIJA, GRAD ZADAR, BENKOVAC I OBROVAC,- OPĆINE TKON. VRSI, ŠKABRNJA, STARIGRAD, RAŽANAC, POLIČNIK, PAKOŠTANE I BIBINJE

Sveukupni rad i djelatnost Udruge utemeljeni su na odredbama Statuta, programu rada udruge i Zakonu.

Uskladili Statut sa Zakonom o Udrugama 2015. godine nova kategorija članstva žrtve seksualnog nasilja